Gošća petog podcasta „Mrzim kada sama šetam noću“, koji se kroz eksplanatorno novinarstvo bavi nasiljem nad ženama, je magistrica psihologije i sertifikovana kognitivno-bihevioralna psihoterapeutkinja Jovana Džever. Sa njom smo razgovarali o emocionalnom nasilju, manipulaciji, nasilju u partnerskim odnosima i cijeni ostanka u nasilničkom partnerskom odnosu. Razgovarali smo i o stigmi koja postoji kada je u pitanju briga za mentalno zdravlje, mogućnostima izlaska iz kruga nasilja i tome na koji način mediji tretiraju nasilje i femicid, osobito u partnerskim odnosima.
Autorka: Vanja Šunjić; Foto: Lejla Ajšić
Na pitanje da li se u bosanskohercegovačkom društvu, koje je ekonomski i socijalno zapuštenije od nekih drugih društava, dešava više nasilja i da li je nasilje rezervisano kako se to misli samo za niže slojeve društva, Džever odgovara da je nasilje svojstveno svima i dešava se u svim društvenim slojevima, s tim da su pojavni oblici drugačiji.
„Dvije od pet žena, odnosno njih 43 odsto je doživjelo neki oblik nasilja od prethodnog ili sadašnjeg partnera, od omalovažavanja i prijetnji o tjelesnom povrjeđivanju, pa do toga da je došlo do određenih zabrana u smislu ograničavanja kretanja, uzimanja ključeva, zaključavanja i slično“, upozorava Jovana Džever.
Govoreći o tome kako prepoznati emocionalno nasilje i kako mu se oduprijeti, naša sagovornica pojašnjava da je početni momenat u partnerskom odnosu takav da je zlostavljač izuzetno dobar i pažljiv, a onda postepeno kreću momenti zlostavljanja, a djeluje da se sve iz dobre namjere.
„U smislu ‘možda ne bi trebalo da ideš sama, odvešću te ja’, ‘ne dopadaju mi se tvoji prijatelji, možda bi trebala da promijeniš društvo’ i postepeno takvim suptilnim informacijama pored odvajanja od socijalne sredine u kojoj osoba bude i određenog momenta izolacije i posvećenosti tom odnosu, osoba dolazi u fazu određenog sluđivanja. Osoba se zapita da li je ona u redu i da li je nasilje samo faza, tražeći opravdanja. To se može objasniti evolucijski i biološki, jer u toj fazi jedan dio mozga ne radi. Jednim dijelom osjetimo da nešto nije u redu, ali se istovremeno i branimo od toga tako što nećemo da vidimo taj bol“, pojašnjava ona.
Džever smatra da i transgeneracijska trauma uveliko utiče na obrasce ponašanja kada je u pitanju tolerancija, ali i činjenje nasilja.
„Transgeneracijska trauma se, kada su osobe koje trpe nasilje u pitanju ogleda u tome da smatramo da ako su prije nas trpili_e možemo i mi, i u povećanoj agresivnosti od strane zlostavljača, bio on muško ili žensko. Ona igra ulogu onoliko koliko su ljudi osviješteni. No, ako je neko naš prije nas trpio nasilje, to je bio njegov izbor u određenoj mjeri, jer nije znao ili mogao drugačije, ali ne moramo mi sada da trpimo, ako se to nama ne dopada“, naglašava.
Na pitanje zašto danas veliki broj žena, iako su svjesne da su u nasilničkom partnerskom odnosu, i dalje ostaje u njemu, naša sagovornica kaže da mi nismo naučeni da preuzmemo odgovornost za svoj život.
“Ako je neko u partnerskoj vezi koja ima elemente zlostavljanja, postoji mogućnost da bira da ostane tu, ili da izabere da izađe iz toga. Koliko god da je teško, postoji ekonomska uslovljenost, sramota od strane okoline i osuda, to su izgovori. Cijena ostanka u takvom partnerskom odnosu je mnogo veća od izgovora koji se nameću i koliko god taj neko ko je u odnosu i može da bira da ostane, toliko ima mogućnosti i da ide iz tog odnosa“, govori Jovana Džever.
Ona pojašnjava i da veliki broj žena u nasilničkom partnerskom odnosu ostaje zbog djece, što je svojevrsno bježanje od odgovornosti upakovano u ljubav. U takvoj situaciji žena smatra da nema kapaciteta i da će dijete više patiti ako dođe do razvoda.
„Činjenica u praksi je da djeca mnogo više trpe u odnosima koji su disfunkcionalni i da je mnogo bolje i za dijete i za partnere da se raziđu, nego da žive u disfunkcionalnoj porodici“, upozorava ona.
Džever smatra da mediji igraju veliku ulogu kada je u pitanju percepcija društva o nasilju kod nas i daje preporuke kako da se o nasilju izvještava na pravi način. Trebalo bi se manje prostora davati nasilnicima, a nasilje označiti kao nepoželjnu društvenu pojavu, uz smjernice kako se boriti protiv njega.
„Jedna od grešaka je ta što se previše pažnje i fokusa pridaje zlostavljaču. Njegov identitet se uglavnom krije u člancima, dok se identitet žrtve objavi, uz detalje koje nipošto ne bi trebalo iznositi. I zakonska regulativa tu malo zakazuje. Da postoje jasne smjernice šta se smije objavljivati, a šta ne, onda bi bilo znatno drugačije. Kad su zlostavljači u pitanju, neki imaju psihopatske i narcističke strukture ličnosti koje i žele da se o njima piše i koje hrani medijska pažnja. Onda umjesto da dobijemo efekat koji bi primarno bio poželjan, mi dobijemo kontraefekat u smislu nagrade tom pojedincu, a ono što je dodatno problematično jeste što imamo potencijalnu mogućnost da se neko ugleda na nasilnike“, upozorava sagovornica.
