“U Derventi pretučen hrvatski povratnik”, “Kamenovana kuća srpske povratničke porodice u Mostaru”, “Huligani napali LGBTIQ aktiviste u Banjaluci”, “U Bratuncu pretučen mladić”… Ovo su samo neki od naslova koji su se prošle i ove godine pojavljivali u medijima, a odnose se na zločine koji su počinjeni iz mržnje. Bosna i Hercegovina tri decenije od završetka rata i dalje predstavlja pogodno tlo za širenje govora mržnje, koji često prethodi samom zločinu na vjerskoj, nacionalnoj, etničkoj ili rodnoj osnovi. Statistike pokazuju da građani prijavljuju tek svaki četvrti zločin počinjen iz mržnje.
Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Dalibor Kovačević – Fotobaza.ba
Na području Bosne i Hercegovine, od januara 2022. do decembra 2023. godine, zabilježeno je 320 incidenta koji su potencijalno motivisani predrasudama, a institucije su reagovale na samo 49, podaci su Misije OSCE-a (Organizacija za svjetsku bezbjednost i saradnju) u BiH. U 90 posto svih zabilježenih incidenata, nacionalna pripadnost/vjeroispovijest žrtve zabilježeni su kao motiv napada. Tokom istog vremenskog perioda, Misija je zabilježila šest pravosnažnih presuda za slučajeve koji su uključivali podsticanje na mržnju.
Napad na povratnika Marka Mišića, koji se dogodio prošle godine u okolini Dervente imao je tragičan epilog. Mjesec dana nakon što je zadobio teške tjelesne povrede, Mišić je preminuo u bolnici. Pretučen je dok je pokušavao da odbrani šumu od šumokradica. Napadač je osuđen na devet godina zatvora, dok je maloljetnik, koji je bio saučesnik, dobio četiri i po godine maloljetničkog zatvora.
Jedan od novijih napada na povratnike jeste onaj koji se dogodio ove godine na pravoslavni Božić kada je kamenovana kuća porodice Šantić kod Mostara. Iako je napad prijavljen, do sada nije poznato da li je neko uhapšen.
Šta je zločin iz mržnje i kako da ga prepozamo?
Zločin iz mržnje je krivično djelo motivisano netrpeljivošću prema određenim grupama u društvu. Žrtve se najčešće nalaze u manjinskim zajednicama i izolovanim grupama, kao što su povratnici, Romi, pripadnici seksualnih manjina, osobe s invaliditetom.
Banjalučki advokat Aleksandar Jokić objašnjava da domaće krivično zakonodavstvo posmatra mržnju kao otežavajuću okolnost, što ima uticaja na visinu kazne.
„Recimo teško ubistvo i ubistvo koje je počinjeno iz mržnje, ukoliko govorimo čak i o teškoj krađi i ona može biti počinjena iz mržnje, ako je motiv za djelo bio upravo jedna od ovih osobina: rase, pola, vjerske, etničke, nacionalne pripadnosti, seksualnog opredjeljenja, roda. U takvim situacijama mržnja je već dio elementa bića krivičnog djela i ne može se dodatno koristiti za teže kažnjavanje. Međutim, sama činjenica da govorimo o teškim krivičnim djelima govori i u prilog tome da kazne iz mržnje idu najčešće do maksimalnih kaznih doživotnog zatvora“, rekao je naš sagovornik.
Dodaje da je za prepoznavanje zločina iz mržnje potrebno prvo prepoznati pokazatelje mržnje, na osnovu čega se kasnije dokazuje da je motiv bila mržnja.
Ipak, građani najčešće ne prijavljuju ovakve napade, većinom zbog manjka povjerenja u institucije.
„Različiti su razlozi nesklonosti da se podnese prijava, ali oni obično uključuju nedostatak povjerenja da će se policija potruditi ili biti zainteresovana, da će policija moći da učini bilo šta, osjećaj da je taj incident previše trivijalan i nije vrijedan prijavljivanja ili se opisuje kao nešto uobičajeno što se ionako dešava. Dodatni razlozi uključuju strah od negativnih posljedica prijavljivanja, strah od zastrašivanja od strane počinilaca, odbojnost ili strah od policije ili prethodna loša iskustva sa policijom i nemogućnost da se podnese prijava, jer policija nije bila zainteresovana“, poručuju iz OSCE-a.
Rezultat slabog ili nepostojećeg odgovora države na ove zločine jeste slaba zaštita koju žrtve dobijaju. Problem predstavlja i složen politički sistem, različiti nivoi vlasti sa često nejasnim nadležnostima te spora i komplikovana birokratija.
Iz OSCE-a smatraju da je trenutno stanje više odraz dosljednosti i odgovornosti svih nadležnih aktera nego što je to komplikovan politički sistem. Napominju, da pored odgovora pravosudnog sektora, visoki politički i vjerski zvaničnici, vodeće ličnosti civilnog društva i odgovorne medijske kuće širom BiH moraju dosljedno da osuđuju takve incidente, istovremeno izražavajući javnu podršku žrtvama.
Iz Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske, rekli su za eTrafiku, da u svom radu nisu imali predmete u vezi sa krivičnim djelima počinjenim iz mržnje. Federalno tužilaštvo Federacije BiH ne posjeduje statistiku o tome koliko je krivičnih djela počinjeno iz mržnje.
Problem u primjeni propisa
Od 2017. godine, Republika Srpska je prva administrativna jedinica u BiH koja reguliše poticanje na mržnju, govor mržnje i nasilje prema LGBTIQ osobama, ali i drugim marginalizovanim grupama u BiH.
Krivični zakoni Federacije BiH i Brčko distrikta takođe sadrže odredbe kojima se sankcioniše poticanje na mržnju, govor mržnje i nasilje, s tim da je zakon Distrikta ostavio otvorenu definiciju koja pored npr. vjere, etničke pripadnosti i seksualne orijentacije sadrži i „ostalo“, čime se ostavlja prostor za procesuiranje zločina nastalih iz mržnje prema bilo kojoj skupini, recimo prema novinarima.
Prema riječima advokata Jokića, u BiH je većina problema u primjeni propisa jer ostaju bez adekvatne primjene ili bez primjene uopšte. Kako kaže, naše zakonodavstvo prati sve evropske i svjetske međunarodne konvencije i ne zaostaje mnogo.
„Samom izmjenom propisa se ne dešava ništa jer je očigledno to samo preduslov. Bitno je iz niza razloga da zločin iz mržnje bude tako kvalifikovan, ali prije svih, da bismo kao društvo mogli da svaki pojavni oblik mržnje preventivno sankcionišemo prije nego što bi, možda, uzeo više maha. Pogotovo u BiH je jako opasno nesankcionisati zločine iz mržnje. Mi imamo odlične propise koji ostaju mrtvo slovo na papiru“, rekao je Jokić.
Iz Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) su ranije isticali da brojna krivična djela počinjena iz mržnje nisu evidentirana, jer policajci i tužioci često odaberu blažu kvalifikaciju djela. Tako, na primjer, osoba koja ošteti vjerski objekat bude optužena za oštećenje tuđe stvari, umjesto za krivično djelo motivisano mržnjom.
Prema njihovim podacima, u 2022. godini je deset osoba osuđeno za krivično djelo izazivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje, a dvije su oslobođene optužbe. U istom periodu, tužilaštva su za ova krivična djela podigla pet optužnica protiv devet osoba.
Zločini iz mržnje se kao i druga krivična djela mogu prijaviti policiji i/ili tužilaštvu. Banjalučki advokat savjetuje da je, u slučaju, kad se prijavljuje zločin iz mržnje, potrebno istaći sve što se tiče samog napada, od samog ponašanja napadača, uzvikivanja, uvreda, opisa odjeće, karakteristike ponašanja, šta je prethodilo napadu, šta je bilo poslije napada, stav zajednice…
„Sve to su ti neki elementi koji su potrebni da se iznesu licima koja su stručna i koja su osposobljena za istraživanje zločina iz mržnje. Bitno je da se to iznese kako bi ta lica mogla što prije i što adekvatnije da postupaju u tom predmetu“, napominje.
Na meti LGBTIQ osobe, Romi, povratnici…
LGBTIQ osobe su često na meti zbog svoje seksualne orijentacije i napadi na njih su veoma česti. Rame uz rame, tu su i napadi na aktiviste koji se bore za njihovu vidljivost i ravnopravnost. Najbolji primjer je napad koji se dogodio u martu 2023. godine, kada je grupa huligana u Banjaluci napala LGBTIQ aktiviste. Tada su fizički povrijeđene tri osobe, naočigled policije, a svi aktivisti su bili primorani da napuste Banjaluku. Iako je prošlo više od godinu dana, počinioci još uvijek nisu identifikovani niti su kažnjeni.
„Poruka koja se time šalje jeste poruka koju je u noći napada policijski službenik rekao jednoj od žrtava napada: ‘U Republici Srpskoj niste sigurni’. Očigledno je to samo naš unutrašnji problem, sa kojim ćemo morati naći način da se izborimo, jer svi međunarodni pritisci, ako ih je i bilo, nisu urodili plodom“, istakao je Jokić, koji je jedan od advokata napadnutih aktivista.
Prema većini istraživanja, homofobija predstavlja glavni uzrok kršenja prava LGBTIQ osoba u BiH. Posljedice homofobije ogledaju se u šikaniranju, ali i fizičkim napadima na aktiviste i pripadnike ove zajednice. Prema istraživanjima Sarajevskog otvorenog centra (SOC), u BiH je svaka treća LGBTIQ osoba žrtva nekog vida nasilja, ali tek svaka sedma odluči nasilje prijaviti nadležnim institucijama.
„Nadležna tužilaštva bez obzira da li je riječ o FBiH, RS ili Brčko distriktu najčešće podvode krivična djela počinjena na štetu LGBTI osoba kao krivična djela u osnovnom obliku npr. ‘ugrožavanje sigurnosti’ bez da se dodatno uzme u obzir seksualna orijentacija ili rodni identitet oštećene osobe, kao motiv za počinjenje krivičnog djela, a što bi na koncu utjecalo na strožu krivičnopravnu sankciju“, govori pravni savjetnik SOC-a Amil Brković.
Javnosti je poznat i slučaj od prošle godine kada su uhapšene dvije osobe koje su u Sarajevu mamile u stanove homoseksualce, zatim ih fizički napadali i pljačkali. Ovaj predmet je trenutno u fazi odvijanja glavnih pretresa, izvođenja dokaza i saslušanja svjedoka. Nažalost, ni on nije prepoznat kao zločin iz mržnje, jer je koristoljublje prepoznato kao glavni motiv.
„Kroz dokaze i postupak moguće je potencirati na motiviranosti napada seksualnom orijentacijom oštećenih lica, što bi sud onda mogao da uzme kao otežavajuću okolnost prilikom odmjeravanja sankcije“, rekao je Brković.
Dodaje da ukoliko žrtva zatraži, a ne dobije adekvatnu zaštitu, to direktno ugrožava pravo žrtve na pristup pravosuđu/zaštiti.
„Takvih slučajeva nismo zabilježili u zadnje vrijeme do napada u Banjaluci iz marta 2023. godine. Dodatno, bilo je slučajeva u kojima su LGBTI žrtve prijavile policiji napad i sl. i onda su tom prilikom od policije dodatno doživjeli sekundarnu viktimizaciju, u smislu diskriminacije zbog seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Ukoliko se ovakve situacije zaista i dese na terenu, bitno je to iskomunicirati putem pisane žalbe ka komisijama za disciplinsku odgovornost službenih lica ili čak izvršiti krivičnu prijavu za krivično djelo ‘povreda ravnopravnosti čovjeka i građanina’, koje je kao takvo propisano u sva tri krivična zakona na nivou BiH“, zaključuje naš sagovornik.
Još jedan napad motivisan mržnjom se dogodio u junu 2023. godine, kada je mladić Osman Mehanović pretučen u Bratuncu. Mehanović je ranije isticao da je siguran da je napad na njega bio na nacionalnoj osnovi, te da su mu napadači upućivali prijetnje koje aludiraju na genocid u Srebrenici. Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini otvorilo je novi predmet zbog povreda koje su zadobili maloljetni napadači na Mehanovića. Kada je riječ o maloljetnim napadačima, za njih je Tužilaštvo predložilo mjeru pojačanog nadzora starateljstva.
Povratnici u Srebrenicu i Bratunac posljednjih nekoliko godina upozoravaju na učestale incidente i prijetnje sa kojima se susreću. Dosta ih je podijelilo svoje traume jer se suočavaju sa čestim verbalnim napadima koji su zasnovani na nacionalizmu.
Ugroženima je potrebna zaštita
Za ulazak u Evropsku uniju (EU) potrebno je ispuniti i uslov koji se odnosi na osnovna prava. Evropska komisija je 2020, zaključila da su zakonski i institucionalni okviri „uglavnom uspostavljeni“, ali da nedostaje cjelokupno sprovođenje. Konstatovano je i da nije osigurana jednakost svih građana, ravnopravnost polova, zaštita ranjivih grupa kao što su LGBTIQ osobe, Romi, migranti i tražioci azila.
U Izvještaju Evropske komisije za 2022. godinu, navodi se da zakonodavstvo u oblasti govora mržnje nije u skladu sa međunarodnim i evropskim standardima. Između ostalog, navodi se da propusti da se djela identifikuju kao zločini iz mržnje, kao i visok teret dokazivanja, koji još uvijek otežava utvrđivanje namjere, dovodi do podizanja malog broja optužnica i presuda.
Organizacije civilnog društva u BiH na svom putu ka Evropskoj uniji u mogućnosti su da uče iz iskustva država iz regije, posebno Hrvatske koja nam je najbliža.
Demokratizacija društva u Hrvatskoj koja je uslijedila promjenom vlasti početkom dvijehiljaditih godina, stvorila je preduslov i ohrabrila je LGBTIQ osobe da zagovaranje poštovanja svojih prava uzmu u vlastite ruke. Početak evropskih integracija Hrvatska je započela 2001. godine i to je bila prekretnica, važna za mnoge promjene kroz koje su prošle država i društvo u narednih 12 godina, do punopravnog članstva u EU. U tom kontekstu treba posmatrati veliki napredak u poštovanju, zaštiti i promociji ljudskih prava LGBTIQ osoba.
„U Hrvatskoj ima nekoliko slučajeva koji su došli čak i do Europskog suda za ljudska prava, gdje je Hrvatska kao država dobila obavezu da prepoznaje i jasno tretira i pruža zaštitu takvim osobama. Tako da, za razliku od nas, mogu reći da je ta pravna norma zaživjela i ima svoju primjenu, a u BiH, nažalost, evo još čekamo“, poručuju iz SOC-a.
Od 2007. godine pa do kraja hrvatskih pregovora sa EU, hrvatski sabor je usvojio mnoštvo zakona koji su bili dio usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s onim evropskim.
„Neophodno je u svakom društvu da zločini koji su motivisani isključivo mržnjom budu tako okarakterisani i strože kažnjeni, kako ne bismo zapali u situaciju da budemo društvo koje je prevashodno u svojim postupanjima motivisano mržnjom i društvo koje širi mržnju. Pogotovo u BiH, gdje smo na jako zapaljivom području gdje nam je na mržnja, neki način, utkana u sve sfere društva. I baš zbog toga je neophodno da se svi zločini iz mržnje na ovim prostorima tako tretiraju i tako procesuiraju jer nulta tolerancija prema mržnji je jedini odgovor koji trenutno mi, kao društvo, možemo dati u svojom društvu“, zaključuje Jokić.