Slučaj koji je nedavno potresao bh. javnost, ali i region jeste presuda za bludne radnje nad maloljetnikom, koje je počinio glumac Moamer Kasumović. Iako je presuda donesena prije godinu dana, tek se nedavno za nju saznalo, a utvrđeno je da je Kasumović jednogodišnju zatvorsku kaznu zamijenio novčanom. Istovremeno, u javnosti se bludne radnje miješaju i poistovjećuju sa pedofilijom, iako to nisu sinonimi.
Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Ajdin Kamber – Fotobaza.ba
Pedofilija je pojam kojim se u stručnoj literaturi označava seksualna nastranost, odnosno seksualna sklonost prema djeci istog ili suprotnog pola, predpubertetskog uzrasta. Profesorica Ivanka Marković sa banjalučkog Pravnog fakulteta objašnjava da je razdoblje predpuberteta različito kod djevojčica i dječaka i zavisi od brojnih faktora.
„Kod dječaka pubertet obično počinje u dobi između 11 i 14 godina, a kod djevojčica u dobi između osam i 13 godina, te bi u skladu sa definicijom pedofilije, pedofilima treba smatrati lica čije su seksualne sklonosti usmjerene prema djeci ispod navedenih godina života. Međutim, u svakodnevnom govoru, sam pojam pedofilije se shvata mnogo šire te se pedofilima smatraju svi oni čije su seksualne sklonosti usmjerene prema djeci, neovisno od toga da li su oni u predpubertetu ili pubertetu. Odnosno, pedofilima se smatraju svi oni koji izvrše bilo koje krivično djelo na štetu polnog integriteta djece (osobe do navršenih 18 godina života)“, govori naša sagovornica.
Krivični zakon RS ne prepoznaje termin pedofilija
Krivično zakonodavstvo Republike Srpske ne sadrži termin pedofilija, već različitim krivičnim djelima poistovjećuje radnje seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece: krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina, polna zloupotreba djeteta starijeg od 15 godina, navođenje djeteta na prisustvovanje polnim radnjama, iskorištavanje djece za pornografiju, iskorištavanje djece za pornografske predstave, upoznavanje djece s pornografijom, iskorištavanje kompjuterske mreže ili komunikacije drugim tehničkim sredstvima za izvršenje krivičnih djela seksualnog zlostavljanja ili iskorištavanja djeteta, zadovoljavanje polnih strasti pred djetetom i navođenje djeteta na prostituciju.
„Termin ‘neke druge polne radnje’ treba tumačiti u skladu sa krivičnim djelom bludne radnje kojim se predviđa kažnjavanje za onog ko prema punoljetnom licu, upotrebom prinude, polnom ucjenom, iskorištavanjem nemoćnog stanja ili zloupotrebom položaja izvrši ‘neku drugu polnu radnju’. ‘Neka druga polna radnja’, tj. bludna radnja je radnja seksualne prirode koje se razlikuju od obljube i sa obljubom, a usmjerena je na zadovoljavanje seksualnog nagona učinioca“, rekla je Marković.
Pod bludnim radnjama podrazumijevaju se dodirivanje pojedinih dijelova tijela, npr. genitalija, stražnjice, grudi, milovanje po njima, ljubljenje po bilo kojem dijelu tijela, dodirivanje polnim organom tijela druge osobe i slično. S druge strane, obljuba je nasilno seksualno opštenje na koju druga strana nije pristala, odnosno silovanje.
Za bludnu radnju koja je preduzeta prema djetetu mlađem od 15 godina uz pristanak djeteta ili su je preduzele osobe koje su srodnici po krvi ili očuh, maćeha, usvojilac, staralac, nastavnik, vaspitač… predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Kaznom zatvora od jedne do osam godina će se kazniti osoba ako je bludna radnja izvršena upotrebom sile, prijetnje, iskorištavanjem duševne poremećenosti, nemoćnog stanja djeteta, na naročito svirep, ponižavajući način, od strane više osoba, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća osobe prema kojem je djelo izvršeno.
Potrebna pomoć različitih institucija
Nakon doživljenog nasilja i traume, žrtvama je potrebna pomoć stručnih osoba iz različitih institucija koje sistemski dokazuju da žrtva nije sama. Profesorica Ivanka Marković, napominje da pružanje pomoći žrtvama nakon bilo kojeg oblika seksualnog zlostavljanja ili iskorištavanja zahtijeva multisektorski pristup koji omogućava da zajednički djeluju različite nadležne institucije.
„Takav pristup žrtvama se može pružiti u kriznim centrima za žrtve seksualnog nasilja. Nažalost, Republika Srpska nema Krizni centar za žrtve seksualnog nasilja, a što je obavezna da ima. Osnivanjem takvog centra, u kojem bi jedan njegov dio bio posvećen isključivo djeci – žrtvama ovog oblika kriminaliteta, stvorili bi se preduslovi za adekvatniji rad sa žrtvama u cilju njihove što brže reintegracije u svakodnevni život“, istakla je.
Da je žrtvama potrebna sistemska podrška, saglasna je i diplomirana psihologinja Nataša Pivašević.
„Potrebna je podrška policije i zdravstvenih radnika koji su dovoljno senzitivni na tematiku traume koju je osoba doživjela, naravno ukoliko osoba prijavi ili ukoliko neko drugi prijavi, kada je u pitanju maloljetna osoba. Potreban je psiholog, psihijatar tokom procjena i prve pomoći, ali tokom oporavka neophodan je i psihoterapeut. Uz sve ovo što bi trebalo da bude podrazumijevajuća podrška za osobu žrtvu seksualnog nasilja u jednom sistemu, ogromnu ulogu igra podrška osoba od povjerenja, npr. članovi uže i šire porodice, prijatelji i bilo koga ko sazna za događaj. Dakle pričamo o kompletnoj podršci senzitiviziranih profesionalaca i praktičnoj i emocionalnoj podršci najbližih“, objasnila je Nataša Pivašević.
Na odluku o kazni za počinioca utiču zakonski propisi, kao i mogućnost zamjene zatvorske kazne novčanom, brisanje osude, rokovi zastare i slično.
„Reformom krivičnog zakonodavstva iz 2017, učinili smo mnogo na podizanju nivoa ove zaštite u odnosu na krivična djela protiv polnog integriteta. Zabranili smo ublažavanje kazne za krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina, pooštrili smo kazne za pojedina krivična djela. Rok zastare krivičnog gonjenja počinje teći od momenta punoljetstva djeteta – žrtve, učiniocu ovih djela se obavezno izriče mjera bezbjednosti zabrane potpunog obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti pri čijem obavljanju se ostvaruje neposredan kontakt sa djecom u neodređenom trajanju. Osude za ova djela se ne brišu iz kaznene evidencije i upisuju se u poseban registar, a učinioci ovih djela 20 godina nakon izdržane kazne imaju određene zabrane i obaveze. Međutim, zakonska norma ostaje mrtvo slovo na papiru ako nema adekvatne primjene od strane pravosudnih organa“, podsjetila je profesorica Marković.
Novčana kazna umjesto zatvorske
U Bosni i Hercegovini se često jednogodišnje zatvorske kazne zamijene novčanim. Profesorica Marković smatra da je ta mogućnost suprotna svim principima kaznenog zakonodavstva.
„Do 2017. je postojala mogućnost da se izrečena kazna zatvora do šest mjeseci zamijeni novčanom kaznom, pa se dešavalo u sudskoj praksi da se kazne ‘štimaju’ kako bi ih osuđeni mogao otkupiti. Pored takvog, prema mom mišljenju, koruptivnog karaktera takve odredbe, postavljalo se pitanje kako je moguće pravosnažno izrečenu kaznu naknadno mijenjati, nije li to povreda principa koji onemogućava da se ponovo sudi o istoj stvari. Ako ovome dodamo i činjenicu da su kaznu zatvora otkupljivali oni koji imaju novaca, a siromašni građani su išli na izdržavanje kazne, jasno je da takva norma nije u skladu sa načelom jednakosti učinilaca krivičnih djela i načelu pravednosti i srazmjernosti i stoga smo je izbacili iz zakona“, jasna je Marković.
Izmjenama krivičnog zakonodavstva Republike Srpske iz 2023. godine, postoji i mogućnost da se sudu naloži da na zahtjev počinioca, kojem je izrečena kazna zatvora do jedne godine, ista zamijeni novčanom kaznom.
„Ovim izmjenama se određuje da se jedan dan zatvora mijenja sa 100 KM što opet potvrđuje ranije iznijeti stav da je ovo norma koja pogoduje bogatim učiniocima krivičnih djela. Nisu prihvatljivi argumenti zastupnika ovog rješenja, prema kojima je ovo rješenje prihvatljivije za državu jer država ništa ne troši, čak dobija od učinioca krivičnog djela jer on novčani iznos uplaćuje u budžet Republike Srpske, obzirom na to da cilj i svrha postojanja krivičnog prava i krivičnog zakonodavstva nije punjenje budžeta već pravično kažnjavanje učinioca krivičnog djela, koje predstavlja, na neki način, satisfakciju za žrtvu, a s druge strane i opomenu za sve potencijalne učinioce krivičnih djela. Otkup izrečene kazne zatvora to svakako nije“, govori Marković za eTrafiku.
Ne osuđuj, pomozi!
Nakon što se nasilje već desilo, žrtvi je najmanje potrebno kritikovanje, prebacivanje krivice i osuđivanje. Njoj je neophodna podrška okoline kako bi se izborila sa traumom koju je zadobila.
„Saslušaćete i povjerovati. Ponuditi pomoć prilikom prijavljivanja ili sami prijaviti u slučaju maloljetne osobe i biti dosljedno tu u narednom, dugom periodu oporavka. Ako slučaj još nije prijavljen, osoba može sama birati kome će se javiti, profesionalcima iz privatnog ili javnog sektora, a u slučaju da je prijava već podnesena trebalo bi da se postupa po protokolu koji uključuje i preglede psihijatra i psihologa. Međutim, problemi i posljedice koje ostaju traju duže nego ta inicijalna podrška koju osoba dobije. Možete birati i tražiti praćenje od strane profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja sve dok stvarno ne budete dobro“, savjetuje Pivašević.
U istragama krivičnih djela počinjenih na štetu djece i maloljetnika, praksa je pokazala da je neophodno dodatno angažovanje od strane tužilaštva. To je potrebno u smislu provođenja istražnih radnji i nadzora, blagovremenog postupanja u vidu uključivanja u istragu stručnih osoba, prije svega psihologa i to sve radi procjene trenutnog stanja djeteta i njegove mogućnosti da u tom momentu sarađuje i pruži bilo kakvu vrstu iskaza, kao i određivanje stepena psihičke traume kao posljedice izvršenja krivičnog djela, a poslije, procjene psihičkog stanja djeteta u pogledu mogućnosti svjedočenja i daljeg učešća u krivičnom postupku.
Rezultate ovih procjena daje psiholog, koji je u fazi istrage stručna osoba koja djeluje u okviru tužilaštava ili agencija za provođenje zakona, a sve u saradnji sa organom starateljstva te centrima za mentalno zdravlje.
Prema istraživanju Vijeća Evrope, svaki peti maloljetnik u Evropi doživio je neki oblik seksualnog nasilja, a 80 odsto su djevojčice. Devedeset odsto počinilaca su osobe koje djeca poznaju. Do 50 odsto su roditeljske figure, najčešće otac, očuh ili partner majke. U sljedećih 20 odsto se ubrajaju bliski članovi porodice, u narednih 20 odsto drugi ljudi koji su djeci bliske osobe od povjerenja, kao što su učitelji i treneri. Samo deset odsto su djeci nepoznate osobe i to je najčešće u onlajn obliku. Takvi podaci ne smiju da nas obeshrabre nego da nas podstaknu da, kao društvo, ne zatvaramo oči i ne okrećemo glavu od nasilja.