Već 23 godine nevladina organizacija „Domine” iz Splita radi na promovisanju prava žena kroz edukacije, savjetovalište, javne kampanje i direktnu podršku. Tim od samo šest zaposlenih osoba radi velike stvari, na području političkog i ekonomskog osnaživanja žena, veće vidljivosti civilnog društva, kao i pravnu i psihološku podršku ženama. To su ujedno i tri glavna smjera u kojima djeluju.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Domine
Uporedo sa njima, na potpuno suprotnom kraju ideološke ljestvice, posljednjih desetak godina u Hrvatskoj djeluju i različiti antirodni pokreti. Najpoznatiji među njima je „Hod za život”, pokret koji promoviše ideje da život počinje začećem, a ne rođenjem. Njegovi sljedbenici protive se abortusu i zalažu se za njegovo ograničavanje.
Izvršna koordinatorica udruženja „Domine” Mirjana Kučer, u razgovoru za eTrafiku, podsjeća da se pravo na prekid trudnoće nalazilo još u Ustavu Jugoslavije, te da ga je od bivših jugoslovenskih zemalja u tom obliku zadržala jedino Slovenija. Hrvatska je zadržala jugoslovenski zakon koji garantuje pravo na abortus.
„Hrvatska je bila to ostavila u Ustavu početkom devedesetih, ali je nekim čudom u procesu usvajanja novog Ustava, taj članak iz Ustava nestao. To me ne čudi jer je već ’92, famozna Ružica Čavar… Ona je bila liječnica i ogorčena protivnica prekida trudnoće na medicinski zahtjev. Podnijela je ustavnu tužbu, da se ispita ustavnost zakona koji je omogućavao prekid. Dakle, to je taj famozni zakon jugoslavenski iz 1978, čini mi se. On je još uvijek na snazi u Hrvatskoj. Ustavni sud je konačno 2019. godine, postupio po toj ustavnoj tužbi i zapravo, zakon je sukladan Ustavu. Naravno da je sukladan Ustavu zato što govori o temeljnim pravima ljudi, ljudskim pravima. S time da se predlaže modernizacija novog zakona. Dakle, pobačaj nije Ustavom zagarantiran, zagarantiran je zakonom. U suštini, pobačaj u Hrvatskoj je ilegalan, što se može vidjeti iz ličnih iskustava žena, a isto tako se može vidjeti iz smiješnih statističkih podataka”, govori Mirjana Kučer u razgovoru za eTrafiku.
Dodaje da je početkom devedesetih u Hrvatskoj bilo prijavljeno skoro 36.000 abortusa svake godine, da bi prošle godine taj broj pao na 3.500 abortusa.
„Normalno da je došlo do pada. Prvo, natalitet je manji. Drugo, ipak koliko god se opiremo upotrebi kontracepcije, kontracepcija je više prisutna nego što je bila prije. Treće, privatno zdravstvo je daleko raširenije nego što je bilo prije. Gdje je tu medikamentozna pilula koju ne evidentira, koju možete nabaviti putem interneta, za 200 eura ili kako god bilo. Jako puno, na primjer, imamo situacija kad se prijavljuje spontani (pobačaj) umjesto prekid trudnoće na zahtjev. Sve to je na neki način pokušaj prikazivanja da žene ne prekidaju trudnoću. Da ne žele prekidati trudnoću. Danas, 2025. godine, pitanje pobačaja je isključivo političko pitanje i pitanje borbe za pozicije političke moći u društvu koji zloupotrebljavaju žensko tijelo i ženska stečena prava. Prava na zaštitu reproduktivnog i seksualnog zdravlja”, ističe ona.
Ja bih se samo na trenutak vratila na Ustav. Vi ste imali tu odredbu, ona je nekako magično nestala. Koliko bi vama zapravo značilo da je ostalo u Ustavu precizno određeno koja su ženska ljudska prava?
Ništa to ne bi značilo. Značilo bi u zaštiti u pravosudnom sustavu ili sistemu zaštite. Znači, ako je nešto zapisano u zakonu, naravno da se možeš pozvati na to i možeš tražiti zaštitu ustavnog prava i kroz pravosudni sustav se boriti za primjenu zakona. Ali, opet ponovimo, da je u Hrvatskoj pravo na medicinski prekid trudnoće zagarantirano zakonom. Samo za usporedbu, jako veliki broj pripadnica i pripadnika mladih generacija uopće ne znaju da je pobačaj u Hrvatskoj zakonom dozvoljen. To je smiješno! To što nešto piše u zakonu ne znači da se to provodi. Imamo i zakon o ravnopravnosti spolova. Imamo i zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, pa to u praksi ne štima. Imamo mi definiciju rodno utemeljenog nasilja, pa oni koji provode to ništa ne razumiju. Dakle, sama činjenica da je nešto kroz zakon i kroz ustav definirano ne garantira, u ovoj političkoj klimi i atmosferi konzervativizma, da bi to bilo primjenjivo.
Međutim, često puta kada govorimo o reproduktivnim pravima, kada govorimo o bilo čemu, mi polazimo od ovoga trenutka. Stvari nisu od sada, nego su stvari od prije. Onoga trenutka kad su u Evropi i po svijetu počeli donositi zakoni koji omogućavaju ženama zakonski prekid trudnoće na zahtjev, tog trenutka se aktivira pokret za zabranu, takozvani pro-life, koji nema veze nikakvim sa životom, to je čista demagogija. I oni su u početku bili relativno daleko. Mislim, postojali su u Hrvatskoj ljudi koji su kroz čitave osamdesete agitirali protiv prava na pobačaj. I taj pokret je rastao, ja bih rekla da je negdje između prve i druge dekade 21. stoljeća doživio neku kulminaciju. Međutim, zajedno s njegovom kulminacijom dolazimo do apsurda. Kad smo se u Hrvatskoj, mi aktivistice početkom dvijehiljaditih digle na noge, tad je po školama išao neki film iz sedamdesetih godina iz SAD-a, gdje je pobačaj vršen na onaj mehanički način. Izvlačenje klještima i ne znam što. To se nije radilo, ko zna već koliko. Tako da, sve su te njihove priče za mene, više-manje deplasirane.
Ali isto tako je činjenica da se devedesetih godina u Hrvatskoj, u roku od nekoliko dana skupilo 30.000 potpisa. A 2020, trebalo je puno više vremena da se skupi. Prošle godine Slovenke su imale jedan međunarodni projekt gdje smo sudjelovali i mi iz Hrvatske, gdje je bilo prikupljanje potpisa da se kroz Evropsku uniju osigura besplatan pobačaj bilo gdje, za sve zemlje članice. Mislim da je Hrvatska skupila negdje oko 50-60 hiljada potpisa, s time da je u prvih 10-15 dana uspjela skupiti 30-40 hiljada potpisa.
Znate li okviran postotak bolnica u Hrvatskoj ili gradova u kojima abortus uopšte nije dostupan? Postoje li neka kritična mjesta i zašto su ona kritična?
To je bilo aktualno isto prije nekih desetak godina. Naime, stvari su se zakomplicirale sa uvođenjem mogućnosti priziva savjesti za lječnike, ali ne samo za lječnike. Mislim da je sada broj bolnica u kojima se može izvršiti pobačaj od 50 do 70 odsto, to se stalno mijenja. Postoje bolnice u kojima se to ne može izvršiti. Nisam zadnje vrijeme provjeravala, znam da neko vrijeme nije se moglo u Kninu, u nekim manjim mjestima po Slavoniji. Znači, tamo su svi odbijali to raditi, to je bilo aktualno prije baš nekih desetak godina kada smo imale prepisku sa Ministarstvom zdravstva i zahtijevale da se osigura provedba zakona. Znači, da svaka bolnica ili svaka apoteka, kod apoteka je to odbijanje kontracepcije, nije to odbijanje samo abortusa. Govorimo o ukupnoj zaštiti reproduktivnih prava. Pa onda žena dođe i traži kontracepciju i osoba se pozove na priziv savjesti, ona mora imati drugu osobu iste kvalifikacije kao što je ona, koja želi pružiti tu uslugu.
Da li sad govorite o situaciji koja bi se mogla desiti ili se to zaista dešava?
Da, to se dešava. Imali smo, prije možda sedam-osam godina slučaj kada mi je došla žena iz mjesta Dugi rat, pored Omiša. Ona je došla i rekla da joj vlasnica privatne ljekarne odbija dati kontracepciju. Onda smo mi pisali komori ljekarničkoj i dobili smo odgovor da mora postojati zamjena. Međutim, naši ljudi na ovim prostorima su virtuozi u izigravanju zakona. Onda žena dođe i kaže: „E sad ne imamo to, žao nam je”. Ili: „Nismo naručili”. Znači, nisam odbila, ali sam zapravo odbila naručiti. I onda je to pitanje koliko moji živci mogu izdržati tu neku borbu.
U neko doba je u splitskoj bolnici od tridesetak ginekologa, samo je jedna ginekologica radila pobačaj. Mislim da ih danas ima dvoje. Ali iz iskustva nekih žena koje su imale iskustvo pobačaja, to je da vam osoba na šalteru daje sebi zapravo da vam kaže: „Pa to ne smijete raditi, to nije dobro, to je ubojstvo”. Do toga da vas preispituju liječnici. Jako su se raspojasali. I najgore od svega je što se taj obrazac preuzimanja ljudsko-pravaških načina borbe i zagovaranja za ljudska prava bezobrazno preuzima od ekstremnih konzervativaca koji ne priznaju ljudska prava. Apsolutno kriva interpretacija toga što znači ljudsko pravo, što su manjinska prava i koja prava treba da se poštuju i budu prioritet u razvijenim demokracijama.
Naše volonterke su bile na ulicama u Splitu kad je bila ova akcija „My Voice, My Choice”, prikupljanja potpisa za Evropski parlament. Prema njihovim svjedočenjima, gotovo sve do jedna mlada djevojka nije znala da je to zakonom dozvoljeno i bila je protiv pobačaja. Nema veze da li su lijeve ili desne stranke. Mlade generacije izlaze konzervativne i ubijeđene da je to svetogrđe i ubojstvo. Pri tome zaboravljaju zašto su doneseni zakoni. Zato što su žene umirale, da je crkva nekada sama zagovarala pobačaj jer je bilo previše djece. Dakle, to sve upućuje nekoga ko zdravim mozgom razmišlja, da su uvijek oni koji su moćnici u društvu, manipulirali tijelom žene i samim ženskim slobodama i pravima da bi ostvarili neku svoju društvenu korist ili svoju viziju društva ili društveni ugovor koji oni zagovaraju.
Vi ste se sad dotakli, u velikoj mjeri, toga kako priziv savjesti utiče na žene u Hrvatskoj. Pretpostavljam da one moraju da putuju u druga veća mjesta, možda čak i države da bi uradile abortus?
Veća ili manja. Recimo, neko vrijeme su žene iz Splita odlazile u Šibenik. Zato što tamo nisu imale neugodnosti i pitanje: „Ali zašto biste pobacili, pa rodite to djete, možete ga dati, mi ćemo vam pomoći”. Crkva, recimo, u Hrvatskoj nudi takozvane kuće za majku i dijete, gdje vi možete tri godine živjeti s tim djetetom, a onda će vam pomoći da se zaposlite i ne znam ja šta. Kao radi se sve, međutim život je nešto drugo, a priče i obećanja su sasvim treće.
Vi govorite da abortus zapravo nije legalan. Iako je naveden u zakonu, u praksi nije legalan. Kada bi uspjeli da ga izbace iz zakona i da ga zakonski zabrane, kakvu bi to klimu stvorilo za žene? Često govorimo da bi se one opet povukle u mračne sobe gdje bi se nekim mehaničkim, starinskim metodama obavljao abortus, njihov život bi bio doveden u pitanje.
Mislim da to se neće dogoditi. Prvo, abortus je Hrvatska imala priliku zabraniti i nije zabranila. Zato što je abortus izvor zarade za one koji ga vrše, pa makar imali priziv savjesti. Znači, mi jesmo visokomoralni i konzervativni, ali smo mi prije svega korumpirano društvo. I nikada, nikada abortus neće biti zabranjen. Prije će ga nestati na način da ću moći otići u drogeriju, uzeti pilulu, što bi i trebalo moći, i za dan poslije i ovu medikametoznu, i to iskomunicirati sa svojim ginekologom bez ikakvih problema ili bez ginekologa, nego što će se dogoditi da se pobačaj zabrani. Neće se zabraniti jer je to izvor manipulacije i korupcije.
A sad ono što ste vi rekli, možda. Niko ne zna šta nosi sutra. Možda se dogodi, nekakva kriza lijekova, možda sve ode k vragu, pa se stvarno dogodi koncept sluškinjinih priča. Kad pogledamo žene kako žive u nekim područjima, kad poslušamo te konzervativce, ne treba se ničemu čuditi, ali moje nekako životno iskustvo ili načelo, ili nekakav optimizam, bilo što ono što me drži u životu… Napredak se ne može zaustaviti, tako da možemo se mi kratko vratiti unatrag, ali ćemo onda relativno brzo se naći puno naprijed nego što smo bili u onom trenutku kad smo se vraćali unatrag. Mislim da je bitno da imamo na umu u tim igrama mačke i miša, preko žena se neće pobačaj zabraniti.
Danas je lakše u Hrvatskoj, jer on više nije više toliko u fokusu političkih prepucavanja, jer su oni koji su ga zagovarali izgubili medijsku pažnju i izgubili su snagu. Oni su pokušali i kroz civilno društvo, i kroz politiku, kroz medijske istupe, ali njihov način naprosto nije našao prođu. Svako malo se rade istraživanja javnog mnjenja, koliko ljudi je zapravo za pravo na medicinski prekid trudnoće. Taj broj je uvijek negdje oko 75 odsto.
To je zanimljivo stajalište, da je abortus izvor novca za ljude koji se čak zalažu za njegovo ukidanje.
Abortus je recimo 350 ili 500 eura. Obaviš ga u bolnici, platiš liječniku, liječnik to prijavi kao spontani i zdravstveno plati bolnici. Ili kaže: „Dođite kod mene”. Pa ga tamo platiš 700 ili 800 eura, nemam pojma kakve su cijene sada. Dokle god imamo taj zdravstveni sustav da nije definirano šta je privatno, šta je javno… Kažem vam, tako je bilo i u bivšoj državi, a kamoli sad.
Da, što kažete, ljudi vole novac i korupcija nam je vrlo razvijena. Primijetila sam da ljudi koji nisu toliko upućeni u ženska reproduktivna prava i inače u aktivizam, misle da aktivistkinje zapravo promorišu abortus, da bi abortus trebalo da se radi. A one zapravo brane pravo žene da ima abortus, što su dvije potpuno različite strane. S kojim mitovima ste se vi još susretali tokom svog rada?
Najveći mit je da život počinje začećem. Ja sam nekad davno završila pravo, pa mi je taj koncept čovjeka, ljudskih prava i zakona jasan. I toga što je pravo, kad novorođenče ima određena prava, ako ih uopće ima, u kojim situacijama. A i filozofski, ne samo pravno gledano. Biće, ljudsko biće je onoga trenutka kad pusti glas, kad zaplače. Znači, te fame o otkucajima srca, o embrijima, o ovome, onome… Sjećam se, jednom sam, ne znam šta mi je bilo, pristala na razgovor sa ovom drugom stranom. Tad je počela jedna od manifestacija, 40 dana molitve za život ispred bolnica. Mislim da su me zvali organizatori te manifestacije i bio je jedan profesor sa medicine koji je otišao puno udesno. Odnos je bio jedan naprema deset, njih u odnosu na nas aktiviste. I onda smo mi kao tu nešto razgovarali i sad je u jednom trenutku taj profesor meni rekao: „Ne, Mirjana, nisi u pravu. Kad je trudna, tijelo žene ne pripada njoj”. To je bilo prije desetak godina. Moram priznati da me to tada iznenadilo. Danas je to uobičajena retorika.
Kome onda pripada ženino tijelo?
Ne pripada njoj. Jer ona nosi u sebi drugo tijelo. A boga mi, nemam odgovor na to pitanje kome pripada, da se razumijemo. Sve dolazi iz Sjedinjenih država. Ne znam kako se zvao taj kardinal ili šta je već bio, koji je pokrenuo taj ‘pro-life’ pokret. Znači, prvo to da život počinje začećem, da je pobačaj ubojstvo, to su jako dobro smišljene poruke za utjecaj i ispiranje mozga. I to da žensko tijelo ne pripada ženi. Kao pripada ženi, ali ne pripada ženi kad je trudna. Jer ona nosi drugo tijelo za koje je odgovorna i ako prekine trudnoću ubiće ga.
Ti moraš biti izuzetno snažna osoba, samosvjesna, a pogotovo ako si mlada, da na tebe sva ta demagogija ne bi utjecala. Nije baš jednostavno svaki dan slušati ispiranje mozga. Ta propaganda je zapravo vrlo jaka. Da nije bilo promjena u obrazovnom sustavu, ulaska crkve u škole, sigurno ne bi tom brzinom konzervativizam utjecao na mlade ljude. Trenutno su u Hrvatskoj nikad konzervativniji, nikad desniji. A da stvar bude tragična, uopće ne promišljaju o vrijednostima koje deklariraju, odnosno zagovaraju.
Kad smo već kod škole, ljudi su protiv seksualnog obrazovanja, jer misle da je to zapravo nagovaranje djece na seksualne odnose. Međutim, seksualno obrazovanje i besplatna kontracepcija su jako dobri u sprečavanju abortusa, a oni se bore za sprečavanje abortusa. Što je jedna velika ironija.
Da, da, ali oni se ne bore. Znači, radi se o jednom kompletnom napadu na žensko, seksualno i reproduktivno zdravlje. Najlakše je bilo naglasiti da je pobačaj ubojstvo. Međutim, zagovornici su za obitelj u tradicionalnom smislu, a to znači mama, tata, brat, seka i još eventualno brat i seka, jer što više djece to bolje. Oni su za zabranu kontracepcije, oni su za zabranu medicinski potpomognute oplodnje. Recimo ova ekipa što je u Hrvatskoj počela s tim hodovima za život, u početku su govorili da oni nisu za zabranu, nego da oni izlaze da bi osvijestili. Unazad jedno dvije-tri godine, kako je malo posustao otpor aktivista, otvoreno zagovaraju zabranu. Otvoreno ukazuju da je pobačaj nešto što je jako loše i to treba zabraniti. To je protiv kontracepcije, protiv medicinski pomognute oplodnje, protiv usvajanja djece. A da ne govorimo o predbračnim čistoćama.
To kod vas traje jako dugo, da li ste primijetili kako se javno mnjenje mijenjalo tokom godina u odnosu na ovo pitanje? I tokom svih tih godina, ko su vam saveznici u borbi?
Ono što je problem sa Hrvatskom, to je ta nekakva tišina. Većina stanovništva je protiv toga (ograničavanja prava na abortus). I oni sebi vole tepati, ti koji šute i ne izlaze na ulicu, da su oni kao napredni, progresivni, da oni nikad neće glasati za te neke ustremne napade na ljudska prava, ali istovremeno se opravdavaju da neće stati ni na stanu ekstremne ljevice. Nedavno sam gledala nekog novinara, koji je zapravo poentirao dobro: „Nemojte mi govoriti o ekstremnoj ljevici. Ne može biti ekstremna, jer ona se zalaže za fundamentalna ljudska prava”. Znači nema tu nikakvog ekstrema, to je ono što je bazično, što je osnovno. Dajte mi osnovna ljudska prava, pravo na život, pravo na rad, pravo na vodu. Dajte mi ono što je tekovina suvremenog demokratskog društva. Nema tu ekstrema. Većina, 75 odsto ljudi, je gotovo kontinuirano protiv zabrane abortusa. Ali ti ljudi ne izlaze u javnost i zato se stvara dojam, zato i jesu krenuli ‘pro-liferi’ sa različnim manifestacijama. I onda pokušavaju stvoriti dojam da ih ima. Ali recimo jedna osoba je u više organizacija. Jedna osoba, osim što ima više organizacija, ona je u političkoj stranci. Stvara se dojam da ih ima, ali zapravo ih nema. Zapravo su relativno mala ekstremna desna struja u društvu, koja mnogim ljudima ide na nerve.
Ali nije dovoljno što ide na nerve, treba nešto napraviti. Ne očekujemo mi od ljudi da naprave, ali da ti ljudi pokažu da su protiv takvog zagađivanja javnog prostora, onda bismo možda imali više argumenata u ruci da zahtijemo od vlasti da poduzme sve da zaštiti ljude od takvih napada. A vlast zapravo stoji sa strane, posmatra to skršenih ruku i opravdava to dosegom demokracije koju smo stvarali. Nisam sigurna da li se baš ti napadi na ljudska prava mogu na taj način opravdati. Nisam sigurna. Meni jako puno smeta što su ženska prava u politici jeftino sredstvo za politička prepucavanja i stjecanje nekih političkih poena. Tema koja tako zgodno zvuči. Idemo govoriti protiv nasilja, to je baš fino. A nećemo učiniti ništa da se nasilje smanji.
Ove godine su ljudi po prvi put klečali u Bosni i Hercegovini i molili protiv abortusa. Da li imate možda neki savjet za aktivistkinje iz BiH? Rekli ste na početku našeg razgovora kako je nekim grupama smanjena medijska pažnja pa je i njihov uticaj opao. Vodi se dosta rasprava da li treba reagovati, i u kojoj mjeri, na koji način, da li davanje medijskog prostora njih promoviše, da li ih jača? Nije pronađen pravi odgovor na to pitanje.
Ja vam se pridružujem u tome. Stvarno nisam pametna. Mislim da je ponekad nepotrebno davati im medijsku pažnju. S druge strane, i dajući im, ne dajući im, to će se odvijati. Oni će djelovati na terenu. Sad je pitanje koliki će biti doseg toga. Ja sam negdje na pola puta. Sad smo ostvarili određeni stupanj demokracije, svako ima pravo izaći na ulicu i kazati ja sam lud, ja sam gol, šta god, prođemo pored njega. Ali onda ostaje to neko pitanje, da li je stvarno to nešto što mi želimo za svoje društvo? Nisam sigurna da je odgovorno, mislim da treba reagirati, ali treba naći način kako ćemo reagirati. Ne treba njih prenositi uživo i ne treba pristupati tome senzacionalistički. Ja bih više analizirala šta oni hoće, ko su oni, odakle oni dolaze, šta su s time postigli i koliko to je u skladu sa onim što mi zagovaramo, a to je da naša društva moderna, razvijena treba da budu.
Ovaj pokret se počeo razvijati prije više od 40 godina. I sad je tu nekakva kulminacija. Recimo da ih prvih 20 godina nismo primjećivali, a onda smo kroz nekih 20 godina se suočili sa žestokim udarom njihovog aktivizma, kroz različite oblike su se pojavljivali. To počinje u Hrvatskoj negdje intenzivnije biti, mislim da je prelomna bila 2013. godina, kad su imali taj referendum za brak. Mislim da je to prekretnica koja je njima dala krila, koja se nije trebala dogoditi. A onda je nakon četiri godine došla ratifikacija Istanbulske konvencije kojoj su se oni jako, jako protivili. I nisu se samo oni protivili, i vladajuća stranka se protivila, ali ratificirano je od strane iste te vladajuće stranke.
Ono što mi trebamo, što je trebalo da počnemo već prije tridesetak godina i ono što ste vi spomenuli, seksualni odgoj, građanski odgoj, mijenjati obrazovanje. Nije problem samo to što oni napadaju seksualna i reproduktivna prava žena. Problem je što mi živimo u društvima nasilja. Ako pogledamo unatrag, nasilje je bilo daleko manje prisutno u društvu nego sada. Sad je prisutno u svakoj društvenoj pori, ne primjećujemo ga koliko ga ima. To može mijenjati škola, obrazovanje, s jedne strane, a s druge strane to su i mediji. Oni koji najviše utječu. Mediji, kultura, umjetnost, što god, oni koji utječu na formiranje javnog mnjenja.
To je potpuno tačno, svako ima pravo da izađe na ulicu, organizuje proteste, propagira neke ideje. S tim da oni zloupotrebljavaju to pravo, jer žele da ograniče neka druga prava. Imam osjećaj da su aktivistkinje, ne samo kod nas na Balkanu već širom svijeta, konstantno u nekom stanju napetosti, grča, konstantno se bore da zadrže prava koje su već ranije osvojile. Da li vi imate taj osjećaj? Da se konstantno branite i da nemate neki miran period kad zapravo razmišljate o osvajanju novih prostora, već se grčevito borite da sačuvate ono što već imate?
Da, to je to. Mi smo stalno u reakciji. Taj reaktivni pristup treba pokušati mijenjati u proaktivni. Proaktivni znači utjecaj na mijenjanje sustava obrazovanja i načina izvještavanja. To je nešto na što mi možemo ukazivati, mi to ne možemo promijeniti. Mi smo u nekakvim društvenim promjenama i mislim da mnoge aktivistice koje su prošle određene borbe zaboravljaju da su prošle određene borbe i da treba da dođu nove generacije koje će voditi svoje borbe. Bilo bi predivno kada bi one koje će voditi svoje borbe posegnule za iskustvima onih koje su odradile borbe i postigle kontinuitet, ali to je nešto što samo možemo željeti i priželjkivati. Nisam sigurna da tako idu te stvari, ali promjena ovih sistema ili ovih društava u kojim živimo sigurno neće doći od onih koji su osjetili druga društva. Može samo krenuti iznutra od onih koji su uspjeli spoznati da zapravo to nisu društva koja se prodaju za ono što jesu.
Ima liječnika za koje dokazano znamo da se pozivaju na priziv savjesti, a da izvršavaju pobačaj. Ima žena koje zagovaraju pobačaje, a izvršile su pobačaje. Pa šta sad, treba da budemo čiste jer smo okajale svoje grijehe? Ima jako puno ljudi koji nešto zagovaraju u javnom prostoru, a u privatnom životu žive nešto sasvim drugo. Što se tiče ovih klečavaca, u Split su došli Poljaci, osnovali su svoju organizaciju u Splitu i tamo su klečali osuđeni silovatelji i osuđeni porodični nasilnici. Kao što je u Zagrebu klečao ratni zločinac Kordić.
Kad kažete Poljaci, mislite Poljaci koji žive u Hrvatskoj ili su stvarno Poljaci došli iz Poljske u Hrvatsku?
Ovdje u nekoj crkvici ima neki poljski pop, koji je došao iz Poljske tu da vrši službu. I onda je on doveo te Marijine ratnike, kako li se zovu. Oni su osnovali tu udruženje i oni su prva dva puta kad su klečali u palači Dioklecijanovoj, došli su autobusima iz Poljske. I onda recimo u Zagreb oni dođu, pozicioniraju se na trgu Bana Jelačića, a u Splitu dođu ujutro u sedam i onda naprave procesiju oko palače, dođu na trg i stave svoje zastave i onda tamo kleče. I OK, ko smo mi da od drugih zahtijevamo određeno ponašanje? Ako imamo slobodu za sebe, imaš i ti slobodu, radi što hoćeš. Ali meni je jako, jako teško prihvatiti da ima žena koje prihvaćaju da kad muškarci kleče, da one moraju stajati i da one dobrovoljno ne ulaze u njihov prostor. To je patrijarhat u najgoroj slici. Muškarci su tu, a žene oko njih nemaju pristup u njihovo društvo. Da se razumijemo, imamo mi toga u našim običajima, kod sprovoda, kod vjenčanja, gdje su žene na jednoj strani, muškarci na drugoj. Ali opet kažem, ovo je 2025. godina, a meni to baš ne ide u glavu.
To te u početku šokira, a onda malo pomalo ljudi se naviknu na sve. I to je nešto gdje moramo se zapitati gdje su granice našeg navikavanja, gdje je kraj, gdje počinje promjena? Mene jedino zabrinjava što… Recimo, žene iz Hrvatske su odlazile u BiH, odlazili su u Banjaluku jako puno. Zabrinjava me što taj konzervativni val prodire i u Bosnu i Hercegovinu. Na neki način me rastužuje. Bar da je to nekakva katarza koju svi zajedno moramo proći i to je to. Kad govorimo o prevenciji, moramo govoriti o onome što se dogodilo. Ratovi koji su iza nas, koji su proizveli nasilje i traumu, dok to ne izbije, nećemo se tako lako „izliječiti” od tog nasilja.
Tekst nastao u saradnji sa Inicijativom Građanke za ustavne promjene