Poznat učenicima kao omiljeni predavač srpskog jezika i književnosti, profesor Igor Kalajdžija iz Bijeljine, nedavno je predstavio svoju prvu knjigu „Drame”. Iza ovog naslova kriju se godine promišljanja, traganja i, kako sam kaže, sumnje u sopstveni talenat.
Piše: Martina Stanišić; Foto: Privatna arhiva
Osim što predaje u srednjoj školi, takođe svira u bendu „Vitsaida”, vodi dramski klub „Drnč” i svakodnevno se trudi da umjetnost ostane prisutna u životima mladih ljudi.
„Pisao sam još u srednjoj školi. Tada sam svirao gitaru u pank bendu i pisao tekstove. Pisanje mi je od tada nekako ušlo pod kožu”, prisjeća se Kalajdžija.
Knjiga „Drame” nastala je, kako kaže, bez posebnog plana. Radi se o zbirci dvije postdramske, angažovane, savremene predstave – „Soba” i „Grunt”. Kroz likove i situacije, on suptilno progovara o otuđenosti, siromaštvu i besmislu tranzicije. Glavna poruka njegovih drama je jasna, treba paziti s kim provodite vrijeme.
„Inspirisali su me neki događaji iz prošlosti. Knjiga je nastajala prirodno, bez velikih očekivanja”, govori on za eTrafiku.
Kalajdžijina knjiga dobila je izuzetno pozitivne kritike i književnu nagradu „Golub”, koju mu je dodijelila Gradska biblioteka „Karlo Bijelicki” iz Sombora, a njegova djela su bila u užem izboru konkursa Ministarstva prosvjete i kulture RS. Stručni žiri naglasio je da je riječ o tekstovima koji se svojim modernim pristupom i autentičnim jezikom obraćaju savremenom čitaocu, pri čemu donose dozu ironije i kritike današnjeg društva.
„Priznanja mi ponekad, samo na kratko, ublaže sumnju da se uopšte treba da se bavim pisanjem. Ali ‘Golub’ je nešto posebno jer mi je dao dodatni vjetar u leđa, zahvaljujući kritičarima i čitaocima koji su se javno pohvalno izrazili o knjizi”, priznaje.
Posebno je zanimljivo to što se njegova djela čitaju i izvode u školama, gdje izazivaju oduševljenje učenika. Oni ga opisuju kao „profesora koji razumije mlade”, a njegova predavanja često prelaze granice klasične nastave.
„Pokušavam da doprem do njihovog unutrašnjeg svijeta. Čini mi se da autori koji zaobilaze lektiru imaju veće šanse da ih zainteresuju”, objašnjava nam on.
Iako spoj muzike i književnosti zvuči prirodno, Igor otvoreno priznaje da često sumnja u sopstvene talente. Ipak njegova posvećenost umjetnosti je očigledna, bilo kroz nastupanje sa bendom, pisanje ili rad sa dramskim klubom.
„Ponekad mislim da bi trebalo da radim nešto drugo. Umjetnost je ključna za duševni razvoj svakog čovjeka, posebno za mlade koji danas rastu u izazovnim okolnostima. Najveći problem je što svi pišu, a malo ko čita djela”, naglašava.
Svoje vrijeme, priznaje, teško balansira između pisanja, škole, muzike i porodice.
„Uvijek nešto mora biti zapostavljeno. Pišem samo kad osjetim neodoljivu potrebu, tada me jednostavno preplavi osjećaj koji moram pretvoriti u riječi. Pisanje je posebna vrsta mučenja”, pojašnjava.
Iako nije lako, uvijek je bio posvećen svojim učenicima, kroz priče, debate o djelu, podržavanje drugačijeg mišljenja. Zbog njegove volje i želje da razumije ‘tinejdžerski mozak0’ učenici ga vole i poštuju.
Od autora koji su ga oblikovali najviše cijeni Kamija, Beketa, Bukovskog, Sofokla, Dostojevskog, ali i modernije evropske pisce. Slobodno vrijeme provodi sa porodicom i prijateljima, a posebno ga ispunjava kada vidi da kroz predavanja uspije da dotakne svoje učenike.
„To je moj pravi poziv – kada prepoznam da sam učeniku približio umjetnost ili otvorio nove vidike”, priznaje.
U budućnosti, Igor planira da nastavi da se bavi pisanjem, već je počeo sa novim projektima koji će, vjerovatno, zainteresovati javnost kao do sada.
„Nije poenta samo da se piše, već da pišete iskreno. Pisanje nije za svakoga, ali onima koji to osjećaju kao poziv – neka slijede svoje misli, ali neka budu samokritični”, poručuje mladim piscima.
Njegova knjiga „Drame” dostupna je u gradskoj biblioteci „Karlo Bijelicki” u Somboru i može se naručiti putem interneta, a njegovi učenici sa ponosom kažu da je on „profesor koji ne predaje samo gradivo, već i životne lekcije”.
„Ne znam koliko sve ovo vrijedi, ali kada neko pročita ono što sam napisao i vrati mi se sa iskrenim utiskom – tad pomislim da ima smisla”, zaključuje profesor Igor Kalajdžija.