Plemenita periska je školjka, endemski div Mediterana, gotovo je istrijebljena nakon što je parazit Haplosporidium pinnae usmrtio 99 odsto jedinki. Pulski naučnici pokušavaju u laboratorijskim uslovima uzgojiti nove jedinke kako bi spriječili potpuno izumiranje.
Tekst, fotografije i video: Ajdin Kamber
U rano junsko jutro, Ante iz svoje barke i sa punom ronilačkom opremom uranja u dubine Jadranskog mora, nedaleko od Neuma u Bosni i Hercegovini. Pretražuje morsko dno. Društvo mu prave sitne ribice, školjke, morski ježevi i drugi organizmi. Nakon nekoliko zamaha perajima i na dubini od oko pet metara pronalazi ljušture školjke periske, najvećeg školjkaša u Mediteranu. Mrtve su.
Tek ostaci školjki koje su uveliko u procesu raspadanja, potvrđuju kako su nekada ove velike i plemenite školjke krasile morsko dno čineći važan dio morskog ekosistema.
„Ja sam u nekoliko posljednjih godina vidio dvije jedinke žive. Međutim, i one su uginule. Tih godina kada je odjednom bio taj pomor, u kratkom vremenu su sve uginule. Jednostavno se ne uspijevaju obnoviti. U proteklih godinu dana nisam vidio niti jednu živu jedinku”, govori Ante Džono, aktivni ronilac koji poznaje gotovo svaku uvalu u ovom malom dijelu Jadranskog mora.
Masovan pomor plemenite periske (Pinna nobilis) zahvatio je i cjelokupno podmorje Jadrana koji pripada susjednoj Hrvatskoj, što nam potvrđuju u Institutu za more i priobalje u Dubrovniku.
„Nažalost, u Jadranu su, kao i u većini Sredozemlja, u zadnjih četiri-pet godina, populacije periske dovedene gotovo na nulu. Vrlo je teško naći žive primjerke”, govori Nikša Glavić iz Instituta za more i priobalje u Dubrovniku.
Pomor počeo 2016. godine u Španiji
Međunarodna unija za očuvanje prirode IUCN smatra kako je periska danas kritično ugrožena vrsta. Masovni mortalitet koji je pogodio populaciju Pinna nobilis, prvi put je zabilježen duž obala Španije 2016. godine. Vjeruje se kako je uzrok smrtnosti patogen Haplosporidium pinnae koji se brzo proširio cijelim Mediteranom i izazvao masovnu smrtnost u mnogim regijama.
„Ona je endemska vrsta, ako izgubimo vrstu u Mediteranu, izgubili smo je na svjetskoj razini. Ona je trenutno kritički ugrožena i na crvenoj je listi IUCN-a što je bitan pokazatelje stanja takve jedinke u moru”, upozorava Karin Spiech iz akvarija u Puli u Hrvatskoj, gdje grupa naučnika intenzivno radi na očuvanju ove ugrožene vrste.
U sklopu akvarija organizirano je utočište za posljednje primjerke ove vrste u sjevernom Jadranu.
„Krajnji cilj našeg održavanja jedinke ovdje je u stvari njihov uzgoj, reprodukcija, kako bi male ličinke vratili natrag u prirodu i očekivali da od velikog broja tih ličinki pojedini budu rezistentne na patogene”, objašnjava Karin dok stoji pored akvarijuma u kojem je malena periska za koju vjeruju da je otporna na patogene.
Njeno ime je Morana, po osobi koja ju je pronašla. Najdugovječnija je periska u akvarijumu te brzo napreduje. Pronašli su je prije četiri godine kada je imala samo 1,5 cm, a do danas je narasla preko 17 cm, zahvaljujući tome to su joj osigurali optimalne uslove za rast, uključujući strogo kontrolisanu kvalitetu morske vode i hrane.
Skriveni život podruma
U podrumima ispod izložbenih prostora akvarijuma, koji su izvorno projektovani za vojne svrhe, danas su smještene laboratorije gdje timovi naučnika vrijedno rade na različitim projektima zaštite živog svijeta. Među njima, i plemenitih periski.
Ovdje naučnici Željko Pavlinec, kao voditelj mikrobiološkog i molekularnog laboratorija u akvariju i Ludovica Rodriguez, viša stručna asistentica, vode brigu o plemenitim periskama. U velikim bazenima sa morskom vodom trenutno je smješteno šest školjki koje su dobili iz Venecijanske lagune. One su jedne od posljednjih živih primjeraka u ovom dijelu Jadrana. U svakoj posudi je po jedna školjka u strogo kontrolisanim uslovima. Pažljivo se dozira hrana, mijenja filtrirana voda, prati temperatura i drugi niz parametara kako bi se održali optimalni uslovi.
„Morska voda prolazi kroz niz filtera koje redovno mijenjamo kako bismo spriječili da bilo kakvi patogeni dospiju do školjki i ugroze ih”, kaže Ludovica Rodriguez, porijeklom iz Kolumbije, s korijenima iz Hrvatske.
Akvarij u Puli se 2019. godine, u vrijeme kada je Jadransko more zahvatio patogen i počeo masovan pomor periski, aktivno uključio u proces očuvanja vrste. Periske drže u karantenskim uslovima te ih nastoje održavati u životu i razmnožavati. Periska nije bila komercijalna vrsta školjki te do sada nije bilo pokušaja uzgoja. Značajan dio njihovog životnog ciklusa je i dalje nepoznanica.
„Držati školjkaša nije jednostavno. Potrebno je pripremati hranu za njih u obliku fitoplanktona i zooplanktona, znači niz sićušnih organizama koji žive u vodi. Dakle, ne možete je hraniti ručno nekim komadićima mesa, već je potrebno da one filtriraju tu vodu i iz nje izvlače hranjive tvari”, pojašnjava Karin.
Posao koji rade je izuzetno kompleksan i zahtijevan. Pred naučnicima u Puli je ozbiljna misija jer još nikome u svijetu nije uspjelo zatvoriti životni ciklus periski u akvarijumu. Tek otkako je postala kritično ugrožena, neke institucije pokušavaju je mrijestiti u kontroliranim uvjetima, no za sada niko u tome nije uspio.
„To je primarni problem i primarno pitanje svih projekata očuvanja periske. Mala je šansa da će se ona samo onako, iz ničega oporaviti. Brojevi su stvarno drastično pali u moru. Ali da, nitko nije uspio zatvori taj ciklus do kraja. Znači, najduže preživljavanje juvenilnih se još broji u danima”, objašnjava Željko Pavlinec.
Dugoročni plan nije zatočeništvo
Životni ciklus plemenite periske podijeljen je u tri faze: larvalnu, juvenilnu i odraslu. Larve se razvijaju u planktonu, dok su juvenilne i odrasle jedinke pričvršćene za supstrat.
Željko napominje kako dugoročni plan nije samo držanje školjki u zatočeništvu, već uzgoj juvenilnih jedinki u sigurnim uvjetima, a zatim njihovo puštanje u more.
Veliki problem im stvara to što su male jedinke izrazito neotporne, kao i činjenica da je veoma zahtijevno u laboratoriju stvoriti uslove kao u moru.
„Uvijek imate neke mikroorganizme koji žive i u ovim adultnim periskama, kada se namnože u određenoj koncentraciji mogu utjecati na preživljavanje juvenilne periske, ali usavršavamo se”, govori Željko.
Dodaje kako je jako teško postići da imate samo jedan organizam u bazenu jer je periska sama po sebi složen i kompleksan organizam.
„U sebi i na sebi ima brojne mikroorganizme koje da bi vi odstranili, morate prilično agresivno pristupiti tome, a mi to normalno ne želimo raditi jer je nama primarno očuvati ove periske koje imamo. Ne izložiti njih dodatnom riziku, ne ugroziti njihov život da bi one što duže preživjele i da možemo imati što više pokušaja razmnožavanja sa periskama koje imamo”, kaže Željko.
Najteže razmnožavati hermafrodite
Za Ludovicu je jedan od najvećih izazova to što su periske hermafroditi, odnosno organizmi koji posjeduju i muške i ženske spolne organe, te mogu proizvoditi muške i ženske spolne stanice u različitim vremenskim periodima.
„U akvakulturi je najteže razmnožavati upravo hermafrodite, jer morate pokušati simulirati posebno okruženje kako bi mogli izbaciti spermu ili jajašca, odnosno ženske ili muške gamete, a neki primjerci nisu sinkronizirani. To je sada naš izazov”, govori ona.
U susjednoj prostoriji priprema se hrana za periske. U nizu duguljastih posuda visine i do dva metra, uzgajaju fitoplankton za prehranu školjkaša.
„Ovdje im pripremamo najčišću hranu bogatu proteinima i lipidima. Dakle, vrlo je važno kada imate vrstu u akvakulturi ili ih pokušavate razmnožavati, da simulirate najbolje okruženje i najsličnije onom u prirodnim uslovima”, govori Ludovica dok iz posude sipa hranu u bazene u kojima su smještene periske.
Primjećujemo kako se ljušture otvaraju i prihvataju hranu.
„Ovdje možete vidjeti pseudofeces što znači da su ove školjke žive”, pojašnjava ona.
Prečišćava do 60 litara vode na sat
Periska je dugovječna i jedna od najvećih školjki Sredozemnog mora. Rasprostranjena je u obalnim područjima, uglavnom u livadama morske trave, ali se pojavljuje i na kamenitom dnu. Za tlo se vezuju bisnusnim nitima. Može narasti do jedan metar, težiti preko tri kilograma i živjeti do pedeset godina. Jako brzo raste i ima tanku ljušturu.
U određenim područjima Mediterana imala je izuzetno veliku brojnost. Pojavljuje se na dubinama od dva do trideset metara i često pruža sklonište za druge sitnije vrste i organizme. Hrani se filtriranjem mora i izuzimanjem hranjivih sastojaka, čime pomaže da se očuva čistoća i kvalitet morskih staništa. U stanju je prečistiti do 60 litara vode na sat, odnosno do 1.500 litara vode dnevno.
„Filtracijom vode uklanja i mikroorganizme, ali i velik broj nečistoća iz vode kojima se ona hrani. Druga njena jako bitna uloga je što je domaćin mnogim organizmima koji žive u suživotu sa tom periskom. Od najmanjih mikroorganizama, to je velik broj bakterija koji su simbionti te periske, pa do velikih organizama poput raka koji živi unutar nje” govori Željko.
Na smrtnost periske je utjecao i čovjek
Glavni uzročnik masovnog izumiranja periske je parazit Haplosporidium pinnae. Radi se o mikroskopskom parazitu koji se nastani u plemenitoj periski, ulazeći u njezino tkivo u kojem se brzo razmnožava. Najbrojniji je u probavnoj žlijezdi, što onemogućuje njenu normalnu funkciju te dovodi do izgladnjivanja jedinke.
Pavlinec napominje kako je utjecaj i širenje parazita posljedica prirodnih, ali i ljudskih faktora. Smatra kako su klimatske promjene i povišene temperature imale ključnu ulogu, jer toplije more može ubrzati životne cikluse parazita, produžiti periode u kojima patogeni pokazuju veću aktivnost te dodatno oslabiti imunitet periski, čineći ih osjetljivijima. Tako su se stvorili uslovi za brže i intenzivnije širenje bolesti. Dodaje i kako je tome doprinio sam čovjek kroz onečišćenje i degradaciju morskih staništa.
„Aktivnosti poput turizma, sidrenja i brodskog prometa dodatno uništavaju morska staništa, naročito morske cvjetnice poput posidonije (Posidonia oceanica), koje su važne za zaštitu i preživljavanje periski. Fragmentacija populacija i smanjenje broja jedinki dodatno pogoršavaju stanje. Još i prije pojave masovnih mortaliteta, populacije periski bile su izolirane i genetski osiromašene, što je utjecalo na njihovu otpornost i mogućnost oporavka. U takvim uvjetima, čak i manji stresori, poput temperaturnih promjena ili lokalnog zagađenja, mogu imati katastrofalne posljedice”, upozorava Pavlinec.
Ostalo samo dvadesetak živih jedinki
Situacija po pitanju brojnosti periski je jako loša, naglašava Pavlinec, dodajući kako je nemoguće pretražiti čitavo more, ali ono što je do sada zabilježeno je zabrinjavajuće.
„U hrvatskom dijelu Jadranskog mora ima ukupno između deset i dvadeset jedinki, za koje je potvrđeno da su još uvijek žive. Na razini Mediterana smrtnost je preko 99 odsto. Određene populacije su 100 odsto izumrle”, kaže Pavlinec i dodaje kako su u more pozicionirali kolektore za skupljanje mlađi periski, koji su prošle godine ostali prazni.
Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) je školjku Pinna nobilis svrstala na Crvenu listu ugroženih vrsta, kao kritično ugroženu vrstu zbog drastičnog smanjenja veličine populacije uzrokovane još uvijek aktivnim masovnim uginućem, kao i činjenice da je patogen koji to uzrokuje i dalje prisutan u životnoj sredini.
Plemenita periska kao endem Mediterana je strogo zaštićena vrsta na globalnoj razini i njeno vađenje iz mora je zabranjeno. Čak i prije širenja parazita, dolazilo je do masovnog izlova školjki zbog njenog dekorativnog izgleda te su se prodavale kao suveniri u turističkim centrima. Danas su u Hrvatskoj kazne izrazito visoke za bilo kakvo uznemiravanje ili vađenje školjki, pa čak i onih koje nisu žive. Kazne za njeno vađenje iznose i do 4.000 eura, a za veće količine moguća je i kaznena prijava.
„Zabranjeno je bilo kakvo uznemiravanje tih organizama. Tako je bilo i prije ovih pomora jer je prije par desetljeća isto bio jedan nagli pad brojnosti periske u moru, zbog raznih antropogenih aktivnosti. Od samog izlova periski u smislu hranjenja i suvenira, do kočarenja, sidrenja brodova, devastacija obale gradnjom”, pojašnjava Željko Pavlinec.
Naučnici vjeruju da među malobrojnim preživjelim jedinkama postoje i one koje su otporne na parazita. Zbog toga je dio aktivnosti usmjeren na istraživanje upravo te otpornosti, uz nadu da će se prepoznati zašto su te jedinke rezistentne.
„Ali opet i kad to saznamo, moramo razviti tehnologiju da te rezistentne onda možemo umnožiti, odnosno njih razmnožavati da bi s njima repopulirali Jadran. Uglavnom nikad biološka raznolikost vrste koje je izgubljena neće biti povraćena”, upozorava Željko.
Nema prirodne obnove
Nakon skoro deset godina od pojave parazita, periska se ne uspijeva prirodno obnoviti. Preživjele jedinke u moru su toliko rijetke i udaljene jedne od drugih da je međusobna oplodnja u takvim okolnostima gotovo nemoguća. Uz to, smrtonosni parazit je i dalje prisutan u moru.
„On nastavlja inficirati i ubijati periske, posebno veće i starije jedinke. Istovremeno, mlade jedinke će se vrlo vjerojatno inficirati još uvijek prisutnim parazitom prije nego što dostignu zrelost i budu u stanju reproducirati se”, pojašnjava Ludovica.
Očuvanje i obnova populacija periski danas predstavlja ozbiljan i kompleksan izazov. Naučnici u akvariju u Puli vjeruju da su na pravom putu i da razvijaju efikasne metode za njihov uzgoj i razmnožavanje.
„Teško je reći da li ovo jedina šansa, ali nama i svim našim partnerima, se čini da je najbolja šansa za oporavak vrste ako je uspijemo uzgojiti u kontroliranim uvjetima”, naglašava Željko Pavlinec iz akvarija u Puli.
Kod Željka i Ludovice postoji snažna želja i posvećenost da se ova jedinstvena vrsta vrati u što većem broji u svoje prirodno stanište.
„Nadam se da ćemo jednog dana moći pustiti neke nove, otporne školjke natrag u more. Biti ćemo zahvalni jer će buduće generacije moći vidjeti ovu važnu vrstu, koja je za mene simbol najveće bioraznolikosti koju možete pronaći u jednoj školjci”, zaključuje Ludovica.
Naučnici u Puli su u trci sa vremenom i pred njima je dosta obiman posao i kompleksan zadatak, ali su optimistični i učiniti će sve kako bi plemenita periska opstala i nastavila krasiti morsko dno Mediterana.
Ovaj članak je nastao zahvaljujući podršci Internews Earth Journalism Network.