U vremenu kada djeca sve više vremena provode pred ekranima, postoje ljudi koji svojim radom mijenjaju tu sliku – tiho, uporno, iz ljubavi prema sportu i mladima. Jedan od njih je Mladen Stevanović iz Ugljevika. On je trener, maratonac i osnivač Škole sporta „Mali šampioni”, koja je postala mjesto na kojem djeca ponovo otkrivaju radost kretanja, druženja i igre. Njegova energija, posvećenost i toplina učinili su da ga djeca doživljavaju ne samo kao trenera, već kao i uzor.
Tekst i fotografije: Martina Stanišić
Kroz lično iskustvo u sportu shvatio je koliko fizička aktivnost gradi karakter, disciplinu i samopouzdanje. Upravo to je želio prenijeti najmlađima. U njegovoj školi sporta fokus nikada nije bio na rezultatima, već na stvaranju zdravih navika.
„Želio sam da djeci pružimo priliku da se razvijaju na zdrav način – kroz igru, sport i druženje. Naša misija je da djecu udaljimo od ekrana i vratimo ih pokretu. Da uče o timskom duhu, granicama svog tijela i ljepoti kretanja”, objašnjava nam dok prisustvujemo treningu koji vodi.
Treninzi su koncipirani kao spoj zabave i motoričkog razvoja. Čine ih mini poligoni, timske igre, vježbe koordinacije i snage, ali sve u formi igre.
„Djeca najbolje uče kad se smiju i kad uživaju”, pojašnjava nam.
Posebnu pažnju posvećuje djeci koja se teže uključuju u aktivnosti. Trudi se da ih ne forsira već podstiče.
„Pohvala, podrška i osjećaj prihvaćenosti čine čuda. Kada djeca shvate da mogu, sama požele više”, kaže Mladen.
U cijelom procesu važnu ulogu imaju i roditelji. Škola sporta aktivno radi na njihovom uključivanju kroz razgovore, radionice i zajedničke sportske dane.
„Roditelji su stub svega. Kad oni razumiju vrijednost sporta, djeca napreduju još brže”, ističe Mladen.
Upoređujući svoje djetinjstvo sa današnjim odrastanjem, naglašava da je sport sada važniji nego ikada.
„Sport povezuje djecu, uči ih saradnji i toleranciji. Uči ih da gube, da pobjeđuju, da poštuju pravila i jedni druge”, govori nam.
Upravo te životne lekcije smatra jednako važnima kao i fizički razvoj.
Istrčao 35 maratona
Trčanjem se bavi od 2007. godine. Počeo je rekreativno, a zatim ga je put vodio do maratona, triatlona i ultramaratona.
„Sport je vremenom postao moj način života”, govori nam.
Danas iza sebe ima 35 maratona i nekoliko ultramaratona. Posebno se sjeća najtežeg – Svjetskog prvenstva na 100 km u Svetom Martinu. Trčanje za njega nije samo fizička aktivnost, ono je mentalna disciplina.
„To je bio trenutak kada daješ maksimum. Teški uslovi, ali baš ti trenuci pokažu koliko možeš kada misliš da ne možeš. Na dužim stazama, u tišini, mnogo toga se posloži. Razmišljam o putu, o ljudima koje volim, o razlozima zbog kojih trčim. To je i meditacija i test karaktera”, prisjeća se.
Najveći uspjeh ne mjeri rezultatima već time što je ostao dosljedan sportu.
„Rezultati dolaze i prolaze, ali osjećaj da inspirišem druge – to je najveća nagrada. Motivišu me obični ljudi koji pomjeraju svoje granice, bez potrebe da se dokazuju”, ističe on.
Tokom vremena naučio je da je kontinuitet važniji od savršenstva, ali i spoznao da je najveći izazov na njegovom putu bio – balans. Najveći cilj mu je stvaranje sportskog kampa, koji bi povezivao djecu iz različitih krajeva.
„Najteže je uskladiti sport, posao i svakodnevni život. Uspjeh traži odricanja, ali i mudrost, da znaš kada treba usporiti. Vjerujem da sport spaja ljude i volio bih da kamp jednog dana zaživi”, naglašava.
Njegovi dani su aktivni i ispunjeni radom s djecom, pripremom treninga i sopstvenim fizičkim aktivnostima. Kada je riječ o ličnim rezultatima, postoji još jedna ambicija – da istrči 100 kilometara za manje od sedam sati.
„Dan bez pokreta mi je nezamisliv. Pokrenite se! Ne zbog rezultata, nego zbog osjećaja koji donosi pokret. Sport ne mora biti takmičenje, dovoljno je da postane dio vašeg života. Malo promjene, ponavljanje svakog dana, naprave ogromnu razliku”, dodao je za kraj našeg razgovora.
