Iako mogu da budu jednako produktivni kao i drugi radnici, osobe sa invaliditetom su i dalje među grupama koje su najviše isključene sa tržišta rada u Bosni i Hercegovini. One ostaju na marginama zbog sistemskih barijera, predrasuda i nedostatka podrške u razvoju vještina.
Tekst i fotografije: Jelena Gavranić Ganibegović
Trenutno zaposlena u vlastitoj prodavnici poklona „Penny”, Petra Bogić iz Jajca uspjela je, uprkos preprekama na koje je nailazila. Svojim primjerom pokazuje koliko su podrška bližnjih, lična upornost i razumijevanje okruženja presudni tamo gdje sistemska rješenja izostaju ili dolaze presporo. Tijekom školovanja, Petra se susretala s brojnim izazovima, uključujuči potrebu za dodatnom podrškom u učenju i prilagođavanje nastavnog procesa. Uz stalnu podršku porodice, posvećenog nastavnog osoblja i stručnjaka poput logopeda i defektologa, ona je svakodnevne izazove pretvarala u male pobjede.
Dvije godine nakon završetka srednje kuharske škole, porodica je došla na ideju da otvore prodavnicu poklona u kojem Petra danas svakodnevno dočekuje i uslužuje kupce. Većinu proizvoda koji se nalaze na policama izrađuju zajedničkim porodičnim snagama. U ponudi su uglavnom sitnice, pa je tako nastalo i ime „Penny”. Osim toga, naziv je inspirisan i likom iz jedne od njenih omiljenih serija, „Teorija velikog praska”.
Petrin trud, rad i hrabrost, nagrađeni su „Plaketom svjetlosti” za istaknuti životni uspjeh. Ovo priznanje joj je dodijeljeno iz nevladine organizacije Kapljice rasta „Vodopad ljubavi”. Organizacija je osnovana 2018. godine, s ciljem pružanja podrške djeci s teškoćama u razvoju.,
„Naša Petra, nakon puno truda, rada, podrške obitelji i terapeuta, uspješno je završila i srednjoškolsko obrazovanje, a uz to je ostvarila i više ciljeve, što je za nas veliki ponos i inspiracija. Njen primjer nam pokazuje da, uz odgovarajuću podršku obitelji, stručnjaka i zajednice, mladi s poteškoćama mogu ostvariti značajne životne ciljeve i postati samostalni. Njen uspjeh pokazuje koliko su važne prilike, kontinuirana podrška i vjerovanje u potencijale svakog pojedinca, te nam jasno govori da ulaganje u stručnu podršku i inkluzivno okruženje može otvoriti stvarne mogućnosti za razvoj, rad i samostalni život mladih s poteškoćama”, ističe Matea Lozić, predsjednica „Vodopada ljubavi”.
Petrina majka, Josipa Bogić, koja već 26 godina radi u nastavi, imala je ključnu ulogu u pripremi za školu. Zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu u različitim školama, imala je jasniju sliku kroz što će Petra prolaziti u obrazovnom sustavu. Od početka su znali da najveća odgovornost leži na obitelji, pa su tako i pristupali pripremama. Prije nego što je Petra krenula u školu, pedagoginja je predložila procjenu invaliditeta, kako bi se jasno sagledale njezine potrebe i omogućila što bolja podrška u nastavnom procesu. Prema Josipinom iskustvu, trenutni pristup je površan i formalan.
„Mi smo bili dva puta (na procjeni). Putovali, čekali dugo po nekim hodnicima. Kad bismo došli na red, to bi bilo sve ekspresno, bez posvećenosti. Prepisivanje s nalaza koje smo imali iz Zagreba. Po meni bi to trebalo biti puno posvećenije. Za početak bi bilo dovoljno barem da djeca ne putuju u druge gradove, da se obavlja u školama više dana, kroz igru i druženje, upoznavanje. Treba uključiti učitelje, rehabilitatore, logopede. Ovako je samo čista formalnost koja ne pomaže ni djeci ni učiteljima. Trebalo bi da svi mi, roditelji, udruženo radimo nešto po tom pitanju”, objašnjava Josipa.
Ovakva iskustva pokazuju koliko je važno invaliditetu prići i iz socijalnog ugla, a ne samo medicinskog. Ukoliko se procjena invaliditeta zasniva samo na dijagnozi i nalazima, ona će se fokusirati na ono što osoba ne može da radi, pojašnjavaju nam iz Međunarodne organizacije rada (MOR).
„Onda tu dođemo u pomalo paradoksalnu situaciju da određena osoba sa dijagnosticiranim stopostotnim invaliditetom može određeni posao obavljati sa stopostotnom produktivnošću, ukoliko je to radno mjesto adekvatno upareno sa preostalom radnom sposobnošću osobe i adaptirano njenim potrebama”, objašnjava Amar Numanović, projektni menadžer projekta „EUzaZapošljavanje”, koji realizuje MOR.
Problem počinje u obrazovanju
Prilikom zapošljavanja u Bosni i Hercegovini, osobe sa invaliditetom se suočavaju s nizom duboko ukorijenjenih barijera koje počinju već u formalnom obrazovnom sistemu, a tokom vremena se produbljuju. Nedostatak prilika za razvoj vještina jedan je od ključnih razloga koji ih udaljava od tržišta rada, što potvrđuju i analize Međunarodne organizacije rada.
„Mlade osobe sa invaliditetom susreću se sa značajno ograničenijim prilikama za razvoj vještina u odnosu na svoje vršnjake, dok je funkcija profesionalne rehabilitacije, koja bi više pažnje trebalo da posveti i ovome pitanju, nerazvijena u Bosni i Hercegovini, kako to konzistentno pokazuju naše analize i konsultacije sa relevantnim akterima. Ipak, nemoguće je pouzdano procijeniti trenutno stanje i implikacije u pogledu učešća mladih osoba sa invaliditetom u razvoju vještina, s obzirom na relativno siromašne statistike u ovoj oblasti, ali na bazi kvalitativnih uvida, zasigurno možemo reći da su izvjesna unapređenja prijeko potrebna”, objašnjava Amar Numanović.
Iz MOR-a upućuju da se pitanju zapošljavanja osoba sa invaliditetom treba pristupati sistematično i s posebnom pažnjom, jer na njihov položaj utiču višestruki i kompleksni faktori. Fizičke barijere, zajedno sa stigmom, diskriminacijom i predrasudama o radnoj sposobnosti osoba s invaliditetom i dalje ograničavaju njihove mogućnosti zapošljavanja.
„Kroz naše kvalitativno istraživanje imali smo priliku čuti da bi poslodavci često ranije i platili ‘penale’ nego zaposlili osobu sa invaliditetom, jer se vjeruje da osobe sa invaliditetom ne mogu raditi sa punom produktivnošću, ali ono što se zaboravlja jeste da je produktivnost i stvar radnog konteksta. Ukoliko su prostorije i sredstva za rad adaptirane, ukoliko je radno mjesto dobro upareno sa preostalom radnom sposobnošću osobe i ako poslodavac dobro upravlja diverzitetom i gaji poslovnu kulturu u kojoj je različitost dobrodošla, to onda omogućava da se realizira puni radni potencijal tog radnika ili radnice”, ističe Numanović.
Nemamo evidenciju
Pored toga, u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstvena i pouzdana evidencija o osobama s invaliditetom na tržištu rada. Podaci iz različitih institucija su prikupljani različitim metodama, što otežava planiranje politika zapošljavanja i kreiranje ciljanih mjera podrške.
„Za efektivno planiranje intervencija u oblasti zapošljavanja, potreban je pristup redovito ažuriranim i dovoljno disgregiranim podacima (npr. po spolu, starosti, statusu na tržištu rada, nivou obrazovanja, itd.), što danas nemamo, a da ne govorimo o izostanku pregleda prema tipu invaliditeta, što je izuzetno važan podatak za adekvatno planiranje intervencija”, kažu iz Međunarodne organizacije rada.
Podaci prikupljeni od nadležnih institucija potvrđuju problem, jer država ne raspolaže standardiziranom niti usporedivom bazom podataka o zaposlenju osoba s invaliditetom, jer se evidencija na različitim administrativno-teritorijalnim nivoima vodi neujednačenim metodama.
Tako su iz Službe za zapošljavanje Srednjobosanskog kantona na naše pitanje o broju zaposlenih OSI u posljednje tri godine, naveli da raspolažu samo podacima o broju nezaposlenih OSI, razvrstanih po kategorijama: ratni vojni invalidi (RV) i ostali invalidi. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine nema značajnijih promjena u smanjenju broja nezaposlenih.
Zavod za zapošljavanje Republike Srpske obavijestio nas je da sa svoje evidencije briše osobe koje se zaposle ili samozaposle. Ustupljeni podaci pokazuju blagi pad nezaposlenih osoba, pa tako i onih koji su obrisani s evidencije. Djelatnosti u kojima se osobe sa invaliditetom najviše zapošljavaju su poljoprivreda, šumarstvo, ribolov, prerađivačka industrija, građevinstvo, trgovina na veliko i malo, popravka motornih vozila i motocikala, saobraćaj i skladištenje.
Prema dostavljenim informacijama, Zavod za zapošljavanje Brčko distrikta BiH, zapošljava jednu osobu sa invaliditetom. Tokom 2025. godine, zabilježen je jedan slučaj samozapošljavanja, dok za ranije godine ne postoji evidencija o učešću osoba sa invaliditeotom u takvim programima koje finansira Vlada Brčko distrikta. Ukupan broj zaposlenih u periodu od 2022. do 2025. godine je ostao isti, dok evidencija, za ovo razdoblje, pokazuje nagli rast nezaposlenih osoba u 2023. godini, razvrstanih po kategorijama: „muškarci” i „žene”.
Osobe sa invaliditetom su na području Federacije najčešće zaposlene u oblastima poljoprivrede, stočarstva, administrativnih i pomoćnih poslova, uslužnih djelatnosti, zanatskih i samostalnih djelatnosti, pokazuju podaci federalnog Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje. Uz to, u evidenciji imaju i visoko obrazovanih osoba sa invaliditetom, koje su zaposlene u struci, pogotovo u oblasti ekonomije, prava i informacionih tehnologija. Na mjesečnom nivou Fond održava radna mjesta za 3.787 osoba sa invaliditetom, kroz sufinansiranje njihovih plata.
Subvencije ne garantuju dugoročno zaposlenje
Aktivna politika zapošljavanja u BiH često se oslanja na subvencije koje ne garantuju dugoročna radna mjesta. Takav pristup ponekad dovodi do zloupotrebe fondova i prekida radnog odnosa nakon isteka subvencije.
„Da bismo prevenirali takve ishode, potrebno je osigurati adekvatan dizajn politika zapošljavanja, koje će prije svega osigurati da subvencije, uvjetno rečeno, ne ‘prestimuliraju’ poslodavca na njihovo korištenje što znači da bi njihovo trajanje i visina trebalo da se ograniči u odnosu na stepen zapošljivosti osobe, ali osigurati i da nisu suviše izdašne, da poslodavce potiču da čekaju na subvencije čak i onda kada imaju mogućnost zaposliti osobu bez subvencije”, upozoravaju iz MOR-a.
Dalje navode da je važno i fokusirati na osobu kojoj se pruža podrška za zapošljavanje, kako bi ona dobila adekvatno savjetovanje, razvila svoje vještine i tako postala atraktivnija na tržištu rada. Ukoliko joj je potrebno, obezbijediti joj i motivacijsku i psihološku podršku kako bi unaprijedila samopouzdanje i samopoštovanje.
„Kada mjera ovako pripremi osobu, dakle unaprijedi njenu zapošljivost, a ne jednostavno ponudi novac za njeno zapošljavanje, onda osoba postaje konkurentnija na tržištu rada i ne ovisi o jednom poslodavcu nego svoje vještine može nuditi i drugima. I to je ključ održivosti zaposlenja – fokus na osobu, a ne na radno mjesto, jer je radno mjesto privremena kategorija, a vještine i kompetencije koje se grade ipak nešto trajnija kategorija. Mi ovakav pristup zovemo integralnim pristupom pružanju podrške zapošljavanju i ono se bazira na jasno definisanom ‘korisničkom putu’ koji uključuje podršku u odnosu na sve prepoznate barijere koje sputavanju osobu u traženju posla ili zadržavanja u statusu zaposlenog”, zaključuju iz MOR-a.
