Obrazovanje djece ometene u razvoju: Guši ih teorija, zablistaju u praksi

Prema raspoloživim podacima Republičkog pedagoškog zavoda Republike Srpske (RPZ RS) iz 2011/2012 godine, u RS u osnovnim školama bilo je upisano 1.364 učenika sa smetnjama u razvoju. Svi oni su imali urednu dokumentaciju o razvrstavanju (rješenje i nalaz i mišljenje stručne komisije), a osim navedenog broja još ih je 1.438 bilo upisano sa nepotpunom dokumentacijom. Najviše ih je bilo evidentirano sa mentalnom retardiracijom  i višestrukim smetnjama, dok je najmanje bilo uključeno djece sa autizmom.

Prema podacima iz tog perioda, na području RS u redovnim osnovnim školama rad sa djecom ometenom u razvoju bio je organizovan i u 40 specijalnih odjeljenja. U ovim odjeljenjima nastavu su pohađala 192 učenika. U isto vrijeme djeca sa posebnim potrebama mogla su se/mogu se školovati i u četiri specijalne ustanove – Centar „Zaštiti me“ u Banjaluci za djecu sa lakom i umjerenom retardacijom, Centar za obrazovanje i vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Banjaluci za djecu oštećenog sluha, Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju „Budućnost“ u Derventi, za slijepe i slabovide (u posljednje vrijeme i sa višestrukim smetnjama),  kao i Centar „Sunce“ u Prijedoru za djecu sa lakom i umjerenom retardacijom.

Zakoni u RS koji regulišu ovu oblast propisuju da se djeca sa poteškoćama u razvoju mogu školovati u redovnim školama, specijalnim odjeljenjima u sastavu redovnih škola i u specijalnim ustanovama. Magistrica defektoloških nauka Jelena Šipka, koja radi kao inspektorica – prosvjetna savjetnica za specijalnu nastavu u vaspitno-obrazovnim ustanovama za obrazovanje djece sa smetnjama u psihofizičkom razvoju u  RPZ RS, kaže da su ova zakonska rješenja dobra jer pružaju mogućnost izbora.

Ona takođe smatra da je od velikog značaja i to što postoje posebni Nastavni planovi i programi (NPP) za djecu s posebnim potrebama (za slijepe i slabovide, gluve i nagluve, sa lakom i mjerenom mentalnom retardacijom). Ovi nastavni planovi i programi koncipirani su tako da se razlike u predispozicijama mogu prevazići individualiziranim pristupom određivanjem obima i širine nastavnih sadržaja u svim predmetno- nastavnim oblastima.

Posebni NPP mogu se realizovati u redovnim osnovnim školama, specijalnim odjeljenjima i specijalnim ustanovama, u zavisnosti od toga gdje je učenik upisan. Konačni izbor NPP-a donosi nastavničko vijeće u skladu sa preporukama komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine (ranije komisija za razvrstavanje), preporuka školskog stručnog tima uz dogovor i saglasnost roditelja.

„Ako roditelj ne uključi dijete u posebne ustanove, ono može ostati u redovnoj školi i nastavu pratiti po ‘svom programu’. Međutim, ovo može dovesti do tehničkih problema kad je u pitanju nastavni plan jer se neki predmeti u broju nastavnih sati razlikuju tako da učenik s posebnim potrebama može imati više ili manje časova iz pojedinih predmeta (tehničko kod LMR, srpski kod gluvih itd). Ovaj problem bi mogao biti uskoro biti prevaziđen jer se trenutno radi na izmjenama i dopunama NPP-a, pa se očekuje ujednačavanje broja časova nastavnih predmeta. Veliki problem u provođenju inkluzije je taj što roditelji često gube vrijeme u samom određivanju problema tj dijagnostikovanju. Dijete se često upiše u prvi razred, a da ga roditelj prije toga nije odveo ljekaru kako bi dobio nalaz koji je neophodan kako bi dijete bilo usmjereno na komisiju za procjenu potreba i dalje školovanje. U većini redovnih osnovnih škola nema kompletnih stručnih timova, odnosno defektoloških i logopedskih kadrova koji će pored nastavnika, pedagoga i psihologa pomoći u radu sa djecom koja su sa smetnjama u razvoju. S druge strane, specijalne ustanove imaju stručne kadrove, logopede i defektologe različitih profila, senzorne sobe i psihomotorne redukatore, fizioterapeutske vježbe i slično, što ovim ustanovama daje izvjesnu prednost tako da neki roditelji svoju djecu radije upisuju u specijalne ustanove nego u redovne škole”, navodi Šipka.

Kako kaže, u redovnoj školi upisano je mnogo djece koja su na praćenju tj. opservaciji,  pogotovo u prvom razredu što je u skladu sa Pravilnikom o vaspitanju i obrazovanju djece ometene u razvoju. Opservacija prema Pravilniku u prvom razredu traje najmanje prvo polugodište kako bi stručni tim škole dao adekvatne preporuke o djetetu i o daljim aktivnostima i mjerama koje treba preduzeti.

U prošlom sistemu ova djeca su se školovala isključivo u specijalnim ustanovama koje i danas postoje.

„Kada je u pitanju inkluzija uvijek smo imali dobre primjere u praksi. Imali smo ‘dobre nastavnike’ koji su prihvatali djecu sa različitim smetnjama i ometenostima. Što se tiče specijalnih odjeljenja u Republici Srpskoj njih je u posljednjih deset godina kontinuirano od 35 do 40. Ova odjeljenja u mnogim školama rade u neadekvatnom prostoru i bez odgovarajućih defektoloških kadrova. Ponekad su to učitelji pred penzijom, što nije dobro. Otvaranjem defektološkog smjera na Medicinskom fakultetu u Foči u posljednje vrijeme situacija se mijenja pa se sve više zapošljavaju defektolozi odgovarajućeg smjera“, govori ona.

Šipka ističe da specijalne ustanove imaju dobro razvijene socijalne službe koje uspijevaju da u lokalnoj zajednici i šire identifikuju djecu sa posebnim potrebama koju roditelji, nažalost, ponekad zanemaruju i ne upisuju ih na vrijeme u školu.

Analizom broja upisane djece u specijalnim ustanovama ona zaključuje da se djeca sa smetnjama u razvoju posljednjih godina sve više upisuju i školuju u redovnim školama, tako da se njihov broj u specijalnim ustanovama smanjuje.

„Trenutno obrazovni sistem daje svoj maksimum u smislu da ova djeca budu prihvaćena, ali je to težak proces naročito zbog predrasuda. Od velike važnosti je spomenuti da je djeci s posebnim potrebama i u srednjim školama omogućeno školovanje po posebnom NPP-u (za neke struke i zanimanja).  Dakle, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske uložilo je mnogo napora da u mnogim aspektima  prilagodi  školu djeci ometenoj u razvoju i omogući im kontinuitet u školovanju.“

Šta je još problem u provođenju inkluzije? Šipka navodi da nastavno osoblje  u redovnim školama često kao mjeru uzima učenika koji je urednog psiho-fizičkog razvoja.

„Mi defektolozi to drugačije gledamo. Svako dijete pažljivo pratimo pa su naša očekivanja u skladu sa njegovim mogućnostima. Nekada ih učimo slova tj. opismenjavamo do 9. razreda i to nam  nije problem. Međutim, nastavnik redovne nastave opterećen je nastavnim programom redovne škole i očekuje brze rezultate. Takođe nastavnici iznose stav da  nisu osposobljeni za rad sa djecom sa posebnim potrebama. Ono što je presudno, što sam vidjela u praksi i što ohrabruje, jeste to da dobar i korektan odnos nastavnika uz podršku stručnog tima mnogo doprinosi inkluziji i tome da se taj mali čovjek u školi osjeća dobro i da nije isključen.“

Prema zakonu, škole bi trebale imati stručne timove sastavljene od pedagoga, psihologa, defektologa, socijalnog radnika i logopeda. Ipak, praksa je mnogo drugačija pa često taj tim nije kompletan, a najčešće nedostaje upravo onaj kadar koji je najpotrebniji – defektolog.

„Defektolog bi trebao biti u svakoj školi jer on ima znanja neophodna za rad sa djecom s posebnim potrebama. On se za taj posao i školovao. Nastavniku treba objašnjavati i pomagati kako da planira i programira rad, kako da individualizira, koristiti specifične pristupe i metode..“, navodi ona, te dodaje da se u proces inkluzije trebaju uključiti i druge relevantne institucije, a ne samo obrazovne.

Kada govorimo o roditeljima djece ometene u razvoju, neki od njih su u potpunosti upoznati sa problemom svog djeteta, informisani su i na sve načine  žele pomoći da se ono školuje u skladu sa mogućnostima. Nažalost, ima i onih koji bježe od problema i odbijaju svaki razgovor,  saradnju i pomoć škole.

„Svakako, roditeljima treba podrška. Mnogi od njih su saradnici i uključuju su u sve aktivnosti koje se tiču škole i njihovog djeteta. Međutim, poznati su nam i oni koji bježe od problema i ne žele razgovorati. Pravilo je ako roditelja dobijete kao saradnika onda ste pobijedili problem. Edukacija roditelja je bitna i treba biti organizovana kroz individualne razgovore i radionice, kroz uzajamnost i razumijevanje. Problem može nastupiti i ako roditelji imaju različite stavove. Dok je jedno spremno na saradnju, drugo poriče problem. Ovakva situacija otežava napredovanje djeteta. Povremena (parcijalna) edukacija roditelja nije rješenje jer nam svake godine dolaze drugi roditelji koji imaju djecu sa različitim smetnjama i ometenostima. To znači da obuka roditelja u školi treba biti kontinuiran proces. Često smo u prilici da zbog neprihvatanja treba mijenjati svijest roditelja, kako onih koji imaju tako i onih koji nemaju djecu sa smetnjama pa čak i onih koji će tek postati roditelji“, zaključuje Šipka.

Djeca sa autizmom imaju pravo na asistenta u nastavi, koji im pomaže u socijalizaciji i u savladavanju gradiva, a plaća ga Ministarstvo prosvjete i kulture. Djeca sa tjelesnim oštećenjima imaju pravo na personalnog asistenta, uz čiju pomoć savladavaju fizičke prepreke, što finansira Ministarstvo zdravlja. Psihologinja Nikolina Milutinović i članica udruženja za pomoć osobama sa autizmom „Djeca svjetlosti“, kaže da nije nigdje tačno definisano šta asistent u nastavi radi, pa je tim osobama ostavljeno da se snalaze kako znaju.

„Škole traže psihologa, pedagoga ili profesora razredne nastave. To može biti i neko ko je završna godina tih smjerova. Ipak, plata se računa sa srednjom stručnom spremom i na pola radnog vremena. Ja sam bila u predmetnoj nastavi i imala 30 časova sedmično, što je za 10 više od ostalih nastavnika, a moja plata je bila kao za pola radnog vremena. Isto tako, niko ne vrši nikakvu edukaciju tih asistenata, niko me nije uputio šta trebam tačno da radim, pa su moji počeci bili čista improvizacija“, govori Milutinovićeva.

Zlata Hadžić Bajrić iz institucije Ombudsmana za djecu RS kaže da je Zakon o osnovnom obrazovanju trebao regulisati pitanje asistenata, ali pošto su neke stvari ostale nedorečene očekuje se da će to biti riješeno izmjenama i dopunama Zakona.

„Nije definisano šta asistent radi, koje je struke, koje je njegovo radno vrijeme, ko ga može edukovati. Takođe, nije isto biti asistent djetetu sa jednom, drugom ili trećom kategorizacijom. Očekujemo da će se izmjenama i dopunama Zakona o osnovnom obrazovanju to riješiti. Reagovali smo na ono što smo smatrali važnim, ostaje da vidimo šta će biti na Skupštini i kako će reagovati oni u čijoj je to nadležnosti.“

Ona takođe ističe da se kategorizacija djeteta treba vršiti ranije, kako bi se što prije počelo raditi sa njim.

„Kategorizacija se radi prilikom upisa u školu, čime se gubi šest godina koje su dragocjene. Zašto pedijatar ne može nekom procedurom da ukaže na problem koji uvidi kod djeteta, pa da se kategorizacija ranije uradi? Ako se djetetu prilagodimo rano, možemo mu više pomoći“, upozorava Hadžić Bajrić.

Komisiju za kategorizaciju trebalo bi da čine diplomirani defektolog određenog smjera, diplomirani psiholog, diplomirani socijalni radnik, ljekar pedijatar za lica do 18 godina i ljekar specijalista odgovarajuće grane medicine, u zavisnosti od vrste smetnje. Međutim, kako kaže Milutinovićeva, u praksi to obavi ljekar i psiholog, eventualno i socijalni radnik.

Ona ističe da se posebni planovi i programi prave za četiri kategorije djece sa poteškoćama u razvoju – učenike sa oštećenjem vida, učenike sa oštećenjem sluha, učenike sa lakom i umjerenom retardacijom. Ipak, praksa pokazuje da nije uvijek dobro sprovoditi posebne planove i programe, jer oni nekada nanesu više štete nego koristi.

„U školi u kojoj trenutno radim, na insistiranje Republičkog pedagoškog zavoda sproveden je u djelo poseban nastavni plan i program za jednog dječaka iz devetog razreda, sa dijagnozom lake mentalne retardacije. Po tom planu, on treba da ima pet časova tehničkog, a njegovi vršnjaci dva, ne bi trebao da prati strane jezike, trebao bi da ima više časova fizičkog i srpskog. Pokušali smo da sve to iskombinujemo kako bi se nastavni plan sproveo kako treba. Kada su učenici iz njegovog razreda bili na časovima stranih jezika on je išao u druga odjeljenja, pa i u druge razrede. To se pokazalo katastrofalnim. Iako su djeca bila pripremljena da će on doći i objašnjeno im je kako se trebaju ponašati, vidjeli su priliku da se malo našale. Tri dana se to sprovodilo, na kraju se zaključao u toalet i nije htio uopšte da ide u školu. Sve to mu je bilo veoma stresno, jer je često morao mijenjati učionice i razrede. Onda smo odustali, jer smo vidjeli da ima više štete nego koristi. Isti slučaj je bio sa dječakom u sedmom razredu, izdržao je samo jedan dan, majka je nazvala i rekla da on ne želi da ide u školu i da plače.“

Ova dva primjera desila su se u velikoj školi, koju pohađa oko 1.300 učenika. Dosta drugačija situacija je u manjim, seoskim školama sa manje đaka. Učiteljica Sanja Bajić predaje kombinovanom odjeljenju koje pohađa ukupno osam učenika prvog, drugog, trećeg i petog razreda. Među njima je i dijete ometeno u razvoju, kao i dijete koje nije kategorisano, ali „može postići ni minimum iz redovnog plana i programa“. Časove muzičkog, fizičkog i likovnog imaju svi zajedno, dok ostale predmete slušaju odvojeno. Velika pažnja se pridaje praktičnom radu, jer tu djeca sa posebnim potrebama imaju priliku da iskažu sve svoje sposobnosti.

„Praktičan rad kod takve djece je nešto što njih ispunjava. Tog dječaka smo naučili da šije. Problem mu je pročitati nešto sa šeme, ali praktično uraditi… On to fantastično napravi i svaki put me pita hoćemo li to i sutra raditi“, govori ona, i dodaje kako joj je velika poteškoća ta što nema didaktičnog materijala, koji je tek nedavno dobila od ljudi koji su čuli za taj problem.

„Dječak je uključen u sve aktivnosti u kojoj su i ostala djeca. Učestvuje u izradi maski za scensku umjetnost, uči tekst za dramatizaciju i učestvuje u priredbama kao i svi ostali. U tom odjeljenju imam osam učenika i trudim se da nijedno ne izostavim kad su u pitanju priredbe. Pripremimo dramatizaciju, što je za njih veliki doživljaj, jer se osjećaju kao i sva druga djeca.“

Škola u kojoj predaje broji 272 učenika, od kojih je 10 kategorisano. Jedno je slabovido, jedno oštećenog sluha, a ostali su lako mentalno retardirani. Većina njih je iz socijalno ugroženih porodica, roditelji su ili neobrazovani ili niskoobrazovani. Velika poteškoća je ta što škola nema stručni tim, donedavno su im dolazili defektolog i članovi jednog jednog udruženja za rad sa djecom oemtenom u razvoju, ali sada nemaju ni njih. Ipak, cijeli nastavni kadar je uključen u obrazovanje takve djece.

„Ona su jako dobro prihvaćena od strane ostale djece, kao i od nastavnog kadra. Učitelj mora da predvidi koliko to dijete može i da pokuša proširiti njegova saznanja. Dešava se da iste sadržaje ponavljamo danima, pa i mjesecima, ali neke sadržaje pređemo prilično lako“, ističe Bajić.

Prilikom rada sa djecom sa poteškoćama u razvoju veliku dilemu izaziva način njihovog ocjenjivanja. Po zakonu, jedino učenici sa umjerenom i težom mentalnom retardacijom, autistična djeca i djeca sa višestrukim težim smetnjama se ocjenjuju opisno. Njihova skala sastoji se od „zadovoljava“, „dobar“ i „ističe se“. Ova ostala djeca ometena u razvoju ocjenjuju se brojčano.

(eTrafika.net – Vanja Stokić)

[post_ender]