U domu Popovića toplo. Ne samo zbog grijalice sa tri grijača postavljene na međi između sobička koji Popovići koriste kao dnevni boravak i popločane prostorije sa šporetom i sudoperom gdje majka Milka priprema kafu, već zbog toplih osmijeha i čvrstih stisaka ruku ukućana koje smo tamo zatekli.
Četvoromjesečna Nikolina spava na dvosjedu pokrivena dekicom, a njen 20 godina stariji brat Danijel sjedi pored nje, pazeći da se sestrica ne otkije kad se probudi od buke gostiju u kući.
Ali, Nikolina je, izgleda, navikla da spava u prostoriji sa puno ukućana, jer osim oca i majke ona živi sa još osmoro braće i sestara. Za vrijeme našeg boravka u njihovom domu, samo na kratko se probudila, ali je uz bratov stisak rukice i dodir po glavi sestre Vladimire koja se sjedila na koljenima pored dvosjeda, ubrzo je utonula u bezbrižan san.
Imamo jedni druge- to je naše najveće bogatstvo
Priča o porodici Popović, koji žive u banjalučkom naselju Budžak, nije uobičajena socijalna priča porodice sa mnogo djece. Iako majka nema posao, a otac sezonski radi kao moler, na njihovoj skromnosti, iskrenoj sreći što su zajedno i što su svi zdravi i normalni, pozavidjeli bi im mnogi oni koji u prostorijama veličine njihove kuće parkiraju skupocjene automobile.
„Bogu hvala, mi imao sve! Nismo gladni, nismo goli ni bosi, imamo jedni druge i to je naše bogatstvo“, kaže otac Milanko Popović ljuljuškajući u krilu dvogodišnjeg Nikolu koji o svoje sitne mliječne zubiće žulja kockicu šećera.
Milanko i Milka Popović upoznali su se 1989. godine u jednom selu kod Sankog mosta gdje su oboje živjeli. Dvije godine kasnije su se vjenčali, a ni jedno ni drugo tada nisu mogli da zamisle da će 20 godina kasnije imati jedanaestočlanu porodicu.
Milanko radi kao moler, i kada je sezona, kaže, nije mu teško da radi od jutra do mraka da bi svojim ukućanima priuštio njihove osnovne potrebe. Sa velikim poštovanjem ističe da je njegova žena Milka najzaslužnija što su im djeca tako lijepo vaspitana i fina, jer ona je, kaže, bila sa njima kući sve ono vrijeme koje je on proveo zarađujući novac za porodicu.
Nikakav posao ne pada im teško
„Majka Hrabrost“, Milka sa dječijim plavim očima i smirenim pogledom kaže da kada su njena djeca u pitanju, nijedan posao ne pada joj teško.
„Dovoljno mi je kad vidim da su ovako dobri i poslušni, to mi daje snage da im udovoljnim sve što je u mojim mogućnostima“, objašnjava ona.
Tu se u priču uključuje i dvadestogodišnji Danijel, koji priča kako je nakon završene srednje medicinske škole otišao na praksu u Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „dr Miroslav Zotović“, gdje je, nakon što se pokazao kao vrijedan i odgovoran mladić, ubrzo dobio i posao na određeno vrijeme.
„Radim na odjelu za njegu djece. To su uglavnom djeca do jedne godine starosti, ja ih kupam, presvlačim.. Srećan sam što mogu da pomognem svojim roditeljima koji su mene odgojili“, priča Danijel dodajući da mu je želja da, ako bude imao dovoljno novca u budućnosti, upiše višu medicinsku školu.
Izgleda da mu je iskustvo sa pranjem i presvlačenjem osmoro mlađih braće i sestara poslužilo u dobrom snalaženju u sadašnjem poslu. Skromni Danijel kaže da i pored posla i obaveza kod kuće uspijeva da nađe vremena za druženje i poneki izlazak sa drugarima.
Dvoje djece Popovića Danijel i Danijela već su završili srednju školu, Milan ide u treći razred ugostiteljske škole, Vladimira ide u deveti razred, Vladimir u sedmi, a Milana u treći. Suzana, Nikola i beba Nikolina još uvijek su mali za školu.
Školarci Popovići kažu da im nije teško da kada dođu kući iz škole uče i pišu zadaću.
„Mala Nikolina je mirna beba. Ona samo spava i jede, i ne plače, tako da mogu pisati zadaću kada dođem kući. Pomažem i ostaloj braći i sestrama, uglavnom oko zadaće i škole“, kaže Vladimira Popović.
Podsatanari, a nemaju nikakvu pomoć
Iako se ne žale na uslove u kojima žive, saznali smo da Popovići žive kao postanari i da je njihov najveći problem u životu to što nemaju svoju kući. Kiriju u Budžaku plaćaju 230 maraka, što je za njihova primanja mnogo. I pored takve situacije, roditelji Popovići tek prije 15 dana prvi put su se obratili vlasti, tražeći pomoć.
„Nikad nisam ništa tražio. Ne bih ni sada da nisam upoznao jednog novinara koji me je nagovorio da pišem dopise premijeru, predsjedniku, Ministarstvu porodice omladine i sporta, i Ministarstvu rada i boračko- invalidske zaštite. Poslao sam to, ali ne očekujem ništa. Ni do sada nam niko nije pomogao, pa ne mogu vjerovati da će sada biti nešto drugačije“, iskren je Milanko.
Milanko Popović bio je borac otadžbinskog rata, ali nema nikakvu pomoć ni od Ministarstva rada i boračko imvalidske zaštite. Apsurdno je i to da je majka Milka nakon rođenja četvrtog djeteta izgubila pravo na materinski dodatak, dječiji doplatak u iznosu od 65 maraka primaju samo na jedno dijete, a za 5 mjeseci i to će im biti ukinuto.
Popovići bravo!
Jedino u šta vjeruju Popovići je da će njihova djeca uskoro naći poslove što će im svima olakšati život. A ono u šta vjerujemo mi koji ovakve priče želimo da ispričamo što široj javnosti, je to da će naše vladajuće elite makar jednom zastati kada pobrojavaju svoju imovinu, i shvatiti da njihove vile i automobili ne griju takvom toplinom kao domovi višečlanih porodica koje žive na ivici egzistencije.
U vrijeme kada su naslovi u novinama o niskom prirodnom priraštaju sve češći, a priče o višečlanim porodicama prave rijetkosti, Popovići su pravi prkos bezakonju i uprkos tome što nemaju nikakav podsticaj, svima mogu držati lekcije o pravim životnim vrijednostima. Popovići bravo!
eTrafika.net – Sonja Terzić
[post_ender]