Dijete u Srpskoj, prema Porodičnom zakonu RS, može biti usvojeno ukoliko nema žive roditelje ili su nepoznati, odnosno koji su napustili dijete, a više od jedne godine ne zna im se mjesto boravka ili čiji su roditelji pred nadležnim organom starateljstva pristali da njihovo dijete bude usvojeno. Ali šta kada roditelji (ne)svjesno „koče“ usvajanje djeteta?
Piše: Snježana Aničić
Neki roditelji djecu smjeste u dom jer ne mogu da brinu o njima, a kasnije ne koriste mogućnost da ih posjećuju.
Razni su načini na koje roditelji sprečavaju da dijete bude usvojeno, a nekoliko poziva godišnje utiče na konačan ishod. Događalo se da roditelj pozove svakih šest mjeseci da pita za dijete, što automatski isključuje mogućnost da dođe do usvojenja.
„Bezbroj puta smo od koleginica i kolega koji rade u institucijama za djecu bez roditeljskog staranja, a i iz centara za socijalni rad čuli da se, ako biološki roditelj telefonom traži informaciju o djetetu pozivajući instituciju, smatra kao kontaktom roditelja i djeteta, pa na taj način ili usporava proces usvojenja ili isključuje mogućnost usvojenja“, rekla je Anisija Radenković iz Organizacije „Hope and Homes for Children“.
Gdje je u svemu tome dijete i njegov interes?
Konkretno, u ovom slučaju kada su pozivi u pitanju, roditelji jedino na taj način pokazuju svoj interes. Bilo je slučajeva kada su roditelji, zbog neslaganja partnera, dijete ostavljali u domu, iako je poznato da žive u dobrim uslovima.
Treba istaći da mnoga djeca čekajući da se njihov status riješi, cijelo djetinjstvo provedu u domu. Dom za djecu i omladinu bez porodičnog staranja „Rada Vranješević“ ističe da je interes djeteta primaran.
„Preduzimamo sve aktivnosti u cilju smanjenja rizika razdvajanja djece od biološke porodice. Ukoliko su okolnosti takve da do razdvajanja ipak dođe, dalje aktivnosti se usmjeravaju na spajanje djeteta i biološke porodice (na primjer, ako je dijete smješteno u Dom – u Domu se radi sa djetetom, dok stručni radnici centra za socijalni rad rade sa porodicom). S obzirom na to, djeca i mladi koji borave u Domu ostvaruju kontakte sa biološkom porodicom, srodnicima, poznanicima, uz saglasnost nadležnog centra za socijalni rad. Kontakt se može odvijati u Domu, uz nadzor ili bez nadzora stručnih radnika, posjetama djece porodici, provođenju vikenda, dijela raspusta kod porodice… u zavisnosti od procjene stručnih radnika centra za socijalni rad koji procjenjuju kapacitete i kompetencije porodica“, objasnili su za eTrafiku u ovoj ustanovi.
Međutim, kako djetetu objasniti da roditelj ne kontaktira sa njim iako ima prava na to? S obzirom da su djeca posebno osjetljiva, sa njima treba razgovarati na način koji će ostaviti najmanje posljedice na njihov dalji razvoj.
„Način na koji se dijete upoznaje sa informacijama o načinu kontaktiranja sa porodicom porijekla, ili izostankom tog kontakta zavisi od uzrasta djeteta, kao i drugih kompetencija (intelektualnog funkcionisanja, socio-emociolane zrelosti)“, ističu u Domu i dodaju da su djeci na raspolaganju psiholozi, pedagozi, socijalni radnici i drugi zaposleni.
Radenkovićeva naglašava da je stresna sama činjenica da je dijete ostavljeno.
„Bez obzira na to da li je dijete izmješteno iz biološke porodice u starijoj dobi ili je od rođenja ostavljeno od strane roditelja ono teško proživljava činjenicu da ga roditelj ne kontaktira, a poznato mu je da ima živog jednog ili oba roditelja. Vrlo emotivno se izražava i odnosi prema tome. Najčešće je bijesno, odbija da prihvati takvu činjenicu, počne da izmišlja priče kako bi racionalizovalo odbijanje roditelja, povlači se u sebe. Vrlo je važno da u takvim momentima dijete ima osobu od povjerenja na koju može računati i kojoj može vjerovati“, objašnjava ona za naš portal.
Prema njenim riječima, veoma je važno djetetu objasniti da ono nije krivo jer nema kontakt sa roditeljima.
„Mislim da hranitelj ili hranitelji, bilo srodnički bili nesrodnički hranitelji, mogu najviše učiniti i pomoći djetetu da što bezbolnije prihvati činjenicu da ga roditelji ne mogu ili ne žele kontaktirati. Hranitelj, osoba koja razumije potrebe djeteta prije svega pruža mu ljubav, pomaže da gradi osjećaj sigurnosti i zaštite, razvija mu osjećaj pripadnosti. Iako dijete nema biološku porodicu, zamjenska porodica mu osigurava uslove za razvoj. Ovo je još jedan od razloga zbog čega odrastanje djeteta u instituciji/domu nije prihvatljivo“, dodaje Radenkovićeva.
Iz banjalučkog Centra za socijalni rad govore da su prava i dužnosti jedno od osnovnih ljudskih prava koje svaki roditelj ima, te da mora postojati teško povređivanje roditeljskih prava i dužnosti kako bi se oduzelo roditeljsko pravo.
„Roditelji svoje dužnosti obavljaju u skladu sa izgrađenim navikama, materijalnim, psihofizičkim i drugim mogućnostima. U skladu sa tim možemo konstatovati da roditelji moraju dati saglasnost za usvajanje djeteta koje je smješteno u Dječiji dom, ukoliko im nije oduzeto roditeljsko pravo. Naša ustanova podržava roditelje djece koja su smještena u Dječiji dom i savjetodavno im pomažemo da vrše svoje roditeljsko pravo i dužnosti“, rekla je diplomirana pravnica Jadranka Štrkić.
Iako interes djeteta treba staviti na prvo mjesto, zakoni nisu idealni i često je praksa suprotna onome što piše na papiru.
„I kao profesionalci u socijalnoj zaštiti, pa i u medijima trebamo što više zagovarati zakonske promjene. Izlaziti pred političke lidere da predvode promjene, mijenjaju sistem i uklanjaju prepreke. Djeca ne mogu sama da zagovaraju za sebe, ali smo onda to mi, mislim na svakog iz svoje pozicije, koji u njihovo ime insistiramo na promjenama“, naglasila je Radenkovićeva.
Potpuno i nepotpuno usvojenje
Usvojenje može biti potpuno i nepotpuno. Potpuno se može usvojiti dijete uzrasta do pet godina, koje nema žive roditelje, ili su mu roditelji nepoznati, odnosno koji su dijete napustili, a više od jedne godine ne zna im se mjesto boravka ili čiji su roditelji pred nadležnim organom starateljstva pristali da njihovo dijete bude usvojeno.
Nepotpuno usvojenje obuhvata usvojenje djeteta starijeg od pet godina. Nepotpunim usvojenjem se između usvojenika i usvojioca i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece ako zakonom nije drukčije određeno. Ovakav način usvojenja ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.
Za nepotpuno usvojenje potreban je pristanak oba roditelja djeteta, ako dijete ima roditelje. Međutim, pristanak nije potreban ukoliko je oduzeto roditeljsko pravo, poslovna sposobnost ili čije je boravište nepoznato najmanje jednu godinu, a u tom periodu se ne brine za dijete.
[post_ender]