Sviranjem se počeo baviti sa šest godina u rodnoj Tuzli kada je njegov stariji brat posudio gitaru od prijatelja. Muzičko obrazovanje zaokružio je u Londonu gdje je diplomirao modernu muziku i bio sveukupni pobjednik takmičenja “The Guitar Hero UK” 2005. godine. Njegov prvi album “Sevdah metal” rodonačelnik je novog žanra u muzici. Pretprošle godine objavio je drugo samostalno izdanje “Beyond Rock” koje je naišlo na odlične ocjene kritike i publike. U razgovoru za eTrafiku jedan od najboljih bh. gitarista, sa prebivalištem u Dubrovniku, Emir Hot govorio je o projektima na kojima radi, saradnji sa Brkovima i Crvenom Jabukom, te problemima alternativne muzičke scene i publike u BiH.
Piše: Slobodan Manojlović
Emir je za početak pojasnio čime se trenutno bavi i kakvi su mu planovi u narednom periodu.
“Radim na novom albumu s prijateljem, gitaristom Damjanom Pejčinoskim. Album smo davno započeli, ali tek ga sada završavamo i vjerujem će zadovoljiti apetite i najzahtjevnije publike. Riječ je o gypsy jazz albumu i iskreno se nadam da ćemo ga dugo svirati po Evropi, a i šire. Pored toga, angažovan sam kao studijski gitarista na raznim projektima za inostrane autore. U Dubrovniku sezona uskoro kreće, pa ću uz standardne ljetne svirke nastupati i sa prijateljima muzičarima sa hrvatske estrade”, kazao je Hot.
Prethodne godine je objavljen vaš drugi samostalni album “Beyond Rock”. Koliko ste zadovoljni urađenim?
Album je snimljen i produciran prema današnjim rock standardima. To je organski proizvod moje dugogodišnje saradnje sa prijateljima, svjetskim muzičarima, i sve pod producentskom palicom velikog Tom Njumana (jedan od najpoznatijih muzičkih producenata svijeta). Naravno da ne očekujem da će se materijal svima svidjeti, ali sudeći po recenzijama i komentarima, može se reći da smo svi zadovoljni. Međutim, poznavajući današnje trendove, ova je muzika nažalost marginalizirana pa zbog toga jos uvijek nismo uspjeli organizovati veću turneju. Ipak sam zadovoljan da je pečat ovog vremena u mojoj karijeri zabilježen i nadam se da će biti prilike sve to u skorije vrijeme predstaviti i uživo.
Muzički ste se obrazovali u Engleskoj. Da li vam je taj period utabao put za ono što ste uradili do danas i preporučujete li mladim muzičarima iz BiH da urade isto ili da ovdje traže svoje mjesto pod Suncem?
U Engleskoj sam naučio šta znači odgovorno raditi, biti disciplinovan i poštovati rokove i dogovore. Kod nas mladi ljudi nemaju kvalitetne modele koji bi im dobrim primjerom dokazali da red, rad i disciplina potencijalno dovode do uspjeha. Mlad čovjek je prirodno željan uspjeha. Nažalost, kod nas kvaliteta često nije prepoznata i ne dobija podršku, što izaziva ozbiljne frustracije u svim društvenim krugovima. Iz tog razloga, razumijem potrebu mladih da se dokazuju tamo gdje su prepoznati i gdje će za svoj trud biti i nagrađeni.
Da li je vaša muzika slušanija i praćenija u BiH ili u inostranstvu?
Dugo sam živio u Londonu, gdje sam i zavrsio studij. Prvi solistički album “Sevdah Metal” objavila je diskografska kuća iz Finske “Lion Music” pa imam dosta pratilaca iz čitavog svijeta. Ipak, i dok sam radio u Engleskoj, sarađivao sam s muzičarima iz naše regije, što radim i danas, pa me mnogi i ovdje prate.
Svirali ste sa Brkovima i Crvenom jabukom. Kako je došlo do toga i po čemu pamtite ta iskustva?
Tokom mog boravka u Londonu dobio sam poziv od pjevača Brkova (Shamso 69) da se pridružim bendu jer je njihov dugogodišnji gitarista imao povredu ruke. Doselio sam u Zagreb, iznajmili su mi stan na Jarunu i krenuo sam s Brkovima na koncerte i turneje. Snimio sam i čitav album “Torzo Dade Topića”. Bilo je to interesantno iskustvo. Punk je nešto čime se nisam bavio u karijeri, ali sam pomalo pratio njihov revolt prema sistemu. Sudeći po njihovom shvatanju društva mislim da se u većini i slažemo. Zbog toga sam pristao na takav izazov. Prošli smo puno kilometara ne spavajući od posla. Danas mogu reći da je takav tempo porodičnom čovjeku fizički jako zahtjevan, ali se ne kajem jer su ti ljudi bili kao moja braća i veže nas puno nezaboravnih momenata. Čim je njihov gitarista ozdravio vratio sam mu njegovo mjesto. I danas se čujemo i ponekad zasviramo usput. U to vrijeme upoznao sam se sa Žerom (Dražen Žerić, Crvena jabuka), a i on sa mojim radom. Jednog dana me nazvao i pitao znam li pjesme Crvene Jabuke i mogu li s njima sutra na koncert u Frankfurt. Rekao sam da znam i da mogu. Tako je krenula i ta saradnja. Svirali smo po Evropi i regiji, punili velike sale, snimali po studijima. Ali kad se završio moj angažman u Brkovima, morao sam se vratiti u London te se tako završila i saradnja sa Jabukom.
Ne svirate često samostalne svirke u BiH, koji su razlozi?
Ranije sam rekao da su danas drugačiji trendovi. Sale koje su nekad bile rezervisane za ozbiljne muzičare, danas su rasprodate šundu. Narod je povodljiv pa guta šta mu se servira. Ne smatram sebe nekim novim muzičkim Ajnštajnom, ali mislim da imam šta ponuditi široj publici i na svaki ozbiljniji poziv spreman sam se odazvati. Nažalost, takvih je malo pa me zbog toga uglavnom i nema često sa mojim autorskim projektima. Ipak sam povremeno viđen u klupskim prostorima, prateći razne interpretatore, iako bih volio da se više autorski izražavam.
Za razliku od velike scene u nekadašnjoj SFRJ, danas u BiH ima sve manje autorskih bendova. Šta je razlog tome i pojavi sve većeg broja “tezgaroša” koji sviraju tuđe pjesme?
Na ovo pitanje već sam dijelom i odgovorio, ali dopunit ću odgovor. Ja sam danas totalno nemoderan. Nemam tetovaže, silikone, pirsinge, ne sviram na plejbek, ne koristim autotjun… Sa druge strane, imam porodicu, školovan sam, ne plagiram ništa… Dakle, koliko ja vidim, totalno sam nemoderan. Ovi što sviraju tuđe pjesme, ili nemaju autorskog duha ili moraju jer im je tako lakše. Kad na Balkanu nađeš sistem koji ti donosi 100 evra po danu, onda se od njega ne odvajaš. Nažalost, puno je talenata koji mogu dati više, ali ih je sistem uzeo u svoje kandže pa ili padnu pod taj uticaj, ili ostanu na tom nižem nivou, a mnogi se i odsele. Rijetki pokušaju da idu glavom kroz zid. Ja sam jedan od njih. Čitaj: “konj”. Dosad sam samo ožiljke zaradio, ali nisam odustao. Možda postoje vrata kroz koja se to može zaobići. Još ih tražim.
Da li za pad scene odgovornost snosi i publika koja se danas češće opredjeljuje da ostane ispred koncertnog prostora sa kesom punom piva nego da plati ulaz i pogleda dobru svirku?
Odgovorit ću sjećanjem na vlastito iskustvo. Gazda jednog kluba me pozvao da gostujem sa bendom u njegovom klubu. Rekao mi je da svi o meni pričaju, a i da me je on istražio te me smatrao dobrim izborom za nastup. Tada je vjerovatno mislio da će i on zaraditi. Pristao je na cijenu, organizovao smještaj, dobro izreklamirao sve. Došao sam sa bendom i mi smo pošteno odradili ono što se od nas tražilo. Klub je bio pun i nekolicina dugokosih fanova je mlatila glavama ispred nas. Na kraju nas je gazda pozvao na piće i rekao “bili ste odlični, u šta nisam ni sumnjao, ali više kod mene nećete nikad svirati”. Objasnio je to neisplativom investicijom, jer je šank poslovao sa nulom, a neki turbo folker/ka proda kamion piva za vrijeme svog nastupa. Oni koji su došli zbog nas su se već napili u nekom parku blizu kluba pa im njegov šank nije ni trebao. Mi smo za tu situaciju bili najmanje krivi, ili kako ranije rekoh, možda smo krivi jer smo nemoderni. Nisu ni fanovi krivi što nemaju za pivu. Kriv je sistem. Ni gazda nije kriv što nas više nije zvao. Da bi sistem radio kako treba, moraju tri strane biti zadovoljene. Onaj koji proizvodi, onaj koji prodaje i onaj koji konzumira. Kod nas je sistem vrijednosti poremećen pa samo rijetki dobiju dio kolača, a ti rijetki su nerijetko nezaslužni za isti.
Da li su se i ljudi razmazili u odnosu na nekadašnji period kada si za dobru muziku trebao da istražuješ, posuđuješ i razmjenjuješ kasete dok danas samo uključimo telefon ili računar i pustimo šta god želimo?
Pa lakše im je tako, sigurno. Ljudi danas ne vole puno da se muče, a pogotovo da istražuju. Generalno smo postali konzumentsko društvo bez osjećanja. Mediji diktiraju šta se pije i sluša, koju pastu za zube treba koristiti… S druge strane, tempo života je ubrzan višestruko u odnosu na dvadesetak i više godina prije pa ljudi i nemaju puno vremena da se bave dubokim analizama. Mnogi su usredotočeni isključivo na egzistencijalna pitanja. Ja sam nekad uživao u mirisima novokupljenih ploča i nije svako mogao ući u studio da snimi album. Danas je YouTube i takvima omogućio besplatnu promociju. To ima dobre strane, ali se zbog toga nagomilalo toliko muzickog smeća da se percepcija o kvaliteti iskrivila i pada u drugi plan. Generalno gledajući, mislim da je prije bilo bolje i kvalitetnije. Nije slučajno da se pjesme snimljene u sedamdesetima slušaju i danas, a današnje često imaju rok trajanja od tri mjeseca.
U vremenu kada su Internet i Youtube dominantni sve manje bendova izdaje albume i odlučuje se za singlove. Da li to znači da albumi polako postaju prevaziđena stvar i da publika često ne odsluša cijeli album već samo dvije do tri udarne pjesme?
Moja menadžerica Selma Ćustović, koja je docent doktor prirodnih nauka, je na pres konferenciji u Mostaru, nakon snimanja mog posljednjeg albuma, izjavila da proces nastajanja albuma ima sve karakteristike pravog istraživačkog rada. Iznenadila me ta rečenica. Poznavajuci njena istraživanja, i ja sam se uvjerio da je princip i proces jako sličan. Uključuje dugotrajnu i detaljnu pripremu, naporan rad, disciplinu i povezivanje svega u smislenu cjelinu. Pitanje je koliko je ljudi danas spremno na takvu žrtvu, naročito ako je isplativost projekta upitna.