Prigušena su svjetla i sve je spremno za početak spektakla. Bobi Harison, istetovirani i lijevoruki gitarista svira uvodni solo za “Shine on you crazy diamond”, i u nastavku programa jedan po jedan izlaze i ostali članovi benda. Prvi ide Ijan Katel, zatim Demijan Darlington i svi ostali zajedno oživljavaju polako muziku čuvenih Flojda u ovoj kompoziciji posvećenoj Sidu Beretu.
Jedinstven i prepoznatljiv “flojdovski” video performans koji je pratio muziku teško da je mogao ikoga ostaviti ravnodušnim, pa makar se radilo i o čovjeku koji nikada nije čuo nijednu njihovu pjesmu. Zatim sviraju pomalo kičastu, ali opet fenomenalnu “Learning to fly”, zatim ponovo se vraćaju na Sida Bereta i davno snimljenu “See Emily play”, propraćenu psihodeličnim spotom sa Emili u glavnoj ulozi. Ono što takođe moramo dodati jeste da je ovaj bend, sa muzičke strane, nevjerovatno usviran i da zaista ne ostavlja prostora da se bilo šta zamjeri po tom pitanju.
Vrijeme je bilo i da Karl Brunsdon pokaže svoje umijeće na saksofonu, što je i učionio u narednoj pjesmi, a to je “Money”, poslije koje je išla i “Us and them”, opet upotpunjena saksofon, praećim vokalima, klavijaturama…
Nakon toga mrak, samo dva reflektora kruže po publici, a to je moglo značiti samo jedno – vrijeme je za Wall. “The happiest days of our lives” je, naravno, bila samo uvod u jedan od najvećih svjetskih hitova “Another brick in the wall”. Većini poznati kadrovi smjenjivali su se na ekranu iza benda, scene maltretiranja djece od strane učitelja (kojeg, opet, kod kuće maltretira debela žena) i snažna poruka koju nosi ova pjesma nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Svjetski hit dočekan je onako kako i zaslužuje. Svojevrsna senzacija bilo je izvođenje pjesme “Pigs”, prilikom čega je sa strane naduvano jedno džinovsko prase, posvećeno, po mišljenju mnogih, onima koji misle da su moralni autoriteti ili ljudima koji su skloni “moralisanju”. Pigs.
Nakon kraće pauze izvođači su se vratili na binu i već sa prvim zvukovima “Echoes” publika je potonula u trans koji je trajao više od dvadeset minuta. Iako preduga, ova pjesma vrijedi svake sekunde potrošene na njeno slušanje, a da ne govorimo o vizuelnim efektima. Istopljeni “dalijevski” satovi i sat koji otkucava značio je samo jedno – naredna je “Time”. Iskreno, mislio sam da ću najveći dio teksta posvetiti njoj, ali sada zaista ne znam šta bi rekao. Jednostavno, ne postoje dovoljno znažne riječi u meni koje bi mogle da izraze kakav je to osjećaj koji se javio sinoć sa prvim stihovima, refrenom, solažom itd. Apsolutni trans.
Ko je propustio ovaj događaj, može se potruditi da ga pogleda na jutjubu, jer su postavili sjajne snimke sa koncerta u Liverpulu, iako “nije to to”, ali možete bar vidjeti kako je to izledalo.
Poljakinja Ogla Bienkovska ostavila je Borik bez glasa prilikom izvođenja “The grat gig in the sky”. Naravno, ona nije i ne može biti Klara Tori koja pjeva original, ali Olga je svakako na dostojan način odradila svoj dio posla. “Have a cigar” se završila, a začuo se tranzistorski zvuk akustične gitare i publika je bila spremna za “Wish you were here” i od početka do kraja je ispratila bend. Dok ide refren na ekranu se smjenjuju zajedničke fotografije članova Pink floyda, od ranih početaka, pa do devedesetih i onog posljednjeg, 2005. godine. Prizor koji iskrene fanove ne ostavlja ravnodušnim. “Hey you” , eksplozija ludila i scena crva koji grize zid, neurotičan riff, solo, bend na visini zadatka, a publika u dubokoj ekstazi.
Na samom vrhuncu koncerta izvode jednu za drugom, kombinovano, “Is there anybody out there/Nobody home/Vera/Bring the boys back home/”, Katel je ostavio bas i sjeo u fotelju, pored televizora, koji su se nalazili na bini, da bi što bolje upotpunio performans, a bas je preuzeo saksofonista Brunsdon.
Koncert je došao do samog kraja i svi su već znali šta slijedi – Comfortably numb. Ijan Katel, koji je već u prethodnim pjesmama prepustio bas Brunsdonu, obukao je doktorski mantil i otpjevao Votersove dionice, dok je gitarista Darlington pjevao Gilmorove, a za prepoznatljive solo dionice bio je zadužen fenomenalni Bobi Gerison. Publika je dočekala ovu pjesmu kao svojevrsnu himnu. Po završetku pjesme, muzičari su se povukli sa bine, ali su se nakon par minuta vratili na bis i odsvirali “Run like hell”.
Svjetla su se upalila i magija je nestala. Banjaluka je, bar na jedno veče, za mene bila centar svijeta. Za muzičke sladokusce ovo je vjerovatnio bio događaj godine, a sumnjam da je iko izašao razočaran sa koncerta. Brit Floyd je pokazao zašto ima reputaciju najboljeg tribjut benda čuvenim Flojdima i opravdali su i cijenu karata za koncert, koja možda jeste bila previsoka za naše standarde, ali ako pogledamo realno to je minimalan iznos za ovo zadovoljstvo. Nemojte propustiti da pročitate i intervju našeg portala sa Brit Floydom.
“No one told you when to run, you missed the starting gun.”
eTrafika.net / Foto: eTrafika.net – Vojislav Savić