Vodenica je oduvijek bila mjesto gdje se prepliću misterija, priroda i ljudi. Prvi zvuk koji bi vas dočekao jeste žubor vode, bio to miran šum ili snažan huk. On je nezaobilazan jer je voda pokretač cijelog mehanizma i njen zvuk je u stvari otkucaj srca same vodenice. Vodenice su nekada imale ogromnu ulogu u društvu jer su mlinski kamenovi i voda imali zadatak da obezbijede ljudima brašno kojim su se prehranjivali. Danas je mehaničku snagu vode za mljevenje brašna zamijenila električna, a još pokoja vodenica stoji da nas podsjeti na neka prošla vremena. Međutim, u Priboju kod Lopara, Anđelko Delić sa porodicom i dalje na tradicionalan način melje brašno.
Tekst i fotografije: Aleksandra Đukić
Vodeničar Anđelko je peta generacija vodeničara, a sve je počelo 2009. godine, kad je odlučio da napravi svoju vodenicu na mjestu gdje je ona nekad zaista i bila.
„Za vrijeme Osmanske carevine 1756. godine ovo područje je poharala kuga i ostao je prazan prostor. Sultan je dao nalog da se ovo područje naseli i uglavnom je naseljeno pravoslavno življe. Taj je moj daleki predak Gavro došao sa begom koji mu je odobrio da napravi pet-šest vodenica od Priboja do Mezgraja. S generacije na generaciju, vodenice su pravljene, širene i obnavljane, a 1914. godine nadošla je rijeka Janja i odnijela je i vodenicu i vodeničara“, započinje priču.
Anđelko je prvo radio sa svojim stricem i sestrom u zajedničkoj vodenici, ali je odlučio da napravi svoju na mjestu gdje je nekada jedna zaista i postojala.
„Otišao sam 2009. godine u bijeljinski muzej da nađem na osmanskim i austrougarskim starim kartama mjesto na kome je po predanju bila vodenica i tu krenem da je pravim, ali je bila ‘promaja u džepu’. Međutim, kad nešto voliš i želiš da uradiš, onda je i bog na tvojoj strani. Više je benefita bilo u samoj gradnji, dosta slučajnosti koje su se poklopile i bile na mojoj strani, ali ipak je mučenje dok nisam promljeo prvo brašno trajalo nekoliko godina“, prisjeća se Anđelko.
Lukavstvom do prvih mušterija
Mudri vodeničar je znao da će biti teško privući nove mušterije, pa se sjetio jedne priče koju je davno nekada čuo, dok je radio u drugoj vodenici.
„U Šapcu su bili najbolji pekari, a dva pekara su dobro radila. Došao je treći, uzeo prostor, napravio logo i znao je da neće biti lako sa konkurencijom. Platio je ljude da u tri kamiona od ujutru do uveče u prazno voze, kako bi ljudi mislili da taj novi pekar odlično radi i da samo razvozi hljeb. Tako sam slično i ja uradio prije nego što sam pustio vodenicu u pogon. Kupio sam tonu pšenice i tonu kukuruza, rasporedio sam ih u vreće od 20, 10, 15 i pet kilograma i napisao sam imena i prezimena iza. Ko god bi došao pomislio bi kako je vodenica puna narudžbine. Gdje će biti puna vodenica prvi dan, ali lukavstvo je lukavstvo. Nije prošlo petnaestak dana navukao sam brojne mušterije pa se čekalo i po mjesec dana da se brašno samelje. Bitan je prvi momenat da se probije led, a kad se probije led, gotovo je. Svi oni do tebe se hvataju u kolo, a ti vodiš kolo kao glavni dasa u svom poslu“, kroz osmijeh govori stari vodeničar.
Iako su poplave 2014. godine, dovele do toga da voda uđe u samu vodenicu, ona je izdržala i ostala je da stoji čvrsto na mjestu.
„Istorija se ponavlja pa je tačno nakon 100 godina opet nadošla rijeka Janja tako da je vodenica opet bila u vodi. Da li sam ja to znao dobro napraviti ili je sami bog sačuvao, to ne znamo. Kad živiš kraj rijeke, to te čeka. Ljudi se malo bahato odnose prema rijekama, bolje rečeno bezobrazno, pa to sve dođe na naplatu“, kaže Anđelko.
’Vodenica je idealna za praznovjerja’
Vodenice su oduvijek bile obavijene velom misterije i misticizma, a njihova povezanost s vodom i prirodom dala je izvrstan temelj za brojna narodna vjerovanja i praznovjerja. Možda je to i zbog same izolovanosti vodenica, koje su smještene na udaljenim mjestima, gdje su se lako mogle roditi legende i priče, a stalni šum vode koja pokreće mlinove davao je temelj za brojna vjerovanja.
„Često spominjem pisce poput Andrića, Matavulja, Ćosića, svi oni spominju vodenice u svojim djelima, ali svakako je najopasniji Milovan Glišić koji je napisao ‘Leptiricu’, po kojoj je kasnije nastao naš najpoznatiji horor film. U tom filmu, prepoznatljiva je sama vodenica i oni hoće od nje da naprave turističku atrakciju i brend. Kad sam gledao ‘Leptiricu’, krv u žilama mi je se sledila, trebao sam proći jedno veče pored vodenice, išao sam sredinom puta od straha, ali kasnije sam se oslobodio tog straha“, priča nam Anđelko.
Govori da brojni ljudi i danas vjeruju u razne priče koje su vezane za vodenicu, a vodenica kao takva je idealna za praznovjerja.
„Skoro svake sedmice dolaze mi ljudi, babe, djedovi, majke da im ukuvam čeketalom kolač u vodenici da djeca progovore jer postoji to praznovjerje u našem narodu“, kaže Anđelko.
Još jedno od praznovjerja koje smo čuli od Anđelka je da supružnici koji žele da imaju djecu, a ne mogu, treba da prespavaju u vodenici kako bi ih dobili. Ni Anđelko za to nije znao dok mu nije došao bračni par iz Zvornika i zamolio ga da prespavaju u vodenici. Priča nam da nije dobio povratnu informaciju da li su dobili djecu.
„Dešavalo se da dođe da li jedno ili drugo, nikad bračni par. Uzimaju vode dolje sa omaje gdje udara mlaz pa točak zavrće, uzimaju kanistere i nose kući jer ih navodno varaju supružnici pa hoće da okupaju supružnika da ih više ne vara. Ljudi se za slamku hvataju, a vodenica je idealna za praznovjerje. Znaju nekad doći ljudi da dijete bude tu i da sluša žubor vode jer je to djelotvorno za psihu djeteta. Znam par ljudi što dođu do moje vodenice pa spavaju tu u blizini jer im odgovara žubor vode. Normalno da to meni ne smeta, dobijem nekad i po koji poklon, volim ja to“, kaže nam on.
’Svaka opština po jednu vodenicu’
Smatra da svaka opština na Balkanu treba da ima po jednu vodenicu, za svaki slučaj.
„Zamisli sad u Gazi caruje smrt i glad, humanitarna pomoć ne stiže, struje nema, koliko bi samo vrijedilo da imaju nekakvu vodenicu“, pojašnjava nam Anđelko.
Kaže da je tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini u Jasikovcu pored Teočaka pokrenuta stara vodenica i da su stanovnici dolazili da melju brašno jer nije bilo struje. Svaka porodica je mogla da samelje do 1 deset kilograma brašna..
„Zanosio sam se jednom idejom da bi trebalo napraviti više vodenica na rijeci Drini, od Šepka do Šćepan Polja, da bi se mogao prehraniti živalj u slučaju rata. Nikada istorija nije udarila pečat da nema rata, otkad je svijeta i vijeka, uvijek je bio rat, tako ljudi nažalost stradaju. Nema od kamiona i kombajna ništa kad dođe rat. Sada kad bih se ja pojavio u Zvorniku, Doboju, Mostaru kod načelnika i gradonačelnika, svi bi oni mene kulturno saslušali i inteligentno ispratili napolje“, priča nam on.
Sinovi šesta generacija vodeničara
Anđelko ima dva sina, Bogosava i Ivana, koji su preuzeli porodičnu tradiciju i postali šesta generacija vodeničara u porodici Delić. Bave se poljoprivredom te siju preko 20 hektara autohnog domaćeg bijelog i žutog kukuruza.
„Njihovo opredjeljenje je bilo da nastave tradiciju vodeničara i moj je stav bio da se djeci ne miješam u budućnost. Slobodni ste, radite kako želite i umijete. Djeca su posebne ličnosti, ti kao roditelj ne diraj ništa, pusti ga da pliva i putuje kako hoće. Sa nekim patrijarhalnim stvarima sam davno raskrstio jer sam i ja takav bio. U potpunosti su oni preuzeli posao, a ja im trenutno samo pripomažem“, govori Anđelko.
Radni dan Bogosava i Ivana počinje jako rano, od pet ujutru, a završava se u mrak. Kada je jedan brat u vodenici, drugi obavlja poslove vezano za poljoprivredu i tako se rotiraju svakih sedam dana.
„Deset godina već radim ovdje, čini mi se da je još rano da kažem da li sam pogodio ili sam trebao otići negdje dalje. Do sada mi se čini da nisam pogriješio, ali kako vrijeme odmiče sve se više kolebam. Dobro je za sada, zaradi se, tu sam kod svoje kuće sa svojima i sa svojim narodom, ali to je poljoprivreda, veliki rizik, mala sigurnost. Treba nekako i zaraditi penziju, a da se bavite poljoprivredom potreban je veći kapital. Meni trebaju magaze, treba zemlja, mašine, vodenica je tu najmanja stavka. Imali smo podsticaja i od države i kažem hvala na bilo čemu“, kaže nam Anđelkov sin Bogosav.
Svakako da rad u vodenici nije samo posao za Bogosava i Ivana, već je to postao njihov način života. Svako samljeveno brašno, proja i pogača koje nastanu od njega, potvrda su njihovog vodeničarskog umijeća i ljubavi prema tom zanatu.
„Što se mene tiče, ja sam za njih uradio sve što sam mogao. Rodio ih sa svojom suprugom, othranili i vaspitali smo ih, obezbijedili smo im solidno radno mjesto sa dobrim primanjima i ja sam stao iza njih. Sad država treba da stane iza njih, iza omladine. Ne samo iza moje djece, nego i za svačije djece“, tvrdi Anđelko.
Na sajmovima prvi utisak najvažniji
Anđelko je prepustio posao u vodenici sinovima, ali on i dalje izlaže njihove proizvode na raznim sajmovima, na kojima nastoji da se predstavi u što boljem svjetlu. Izlaganje na sajmovima predstavlja izvrsnu priliku za promociju starih zanata i takođe je odlična prilika da drugi čuju za njih. Štandovi su njegova ideja, a u samoj kreaciji mu pomaže akademska slikarka.
„Moraš da napraviš štand da on štrči, da je najljepši i najbolji. Umjetnost je umjetnost, dizajn je dizajn i vi se morate izdvojiti. Svake godine kad ideš na sajam mora biti nešto malo drugačije da ne bi postalo monotono i tu imam mnogo iskustva. Najvažnije je da se ti prezentuješ sa svojim proizvodom, da te ljudi vide i da im se pokažeš, jer na kraju krajeva, sajam i služi da se ti predstaviš narodu. Sam prvi dojam mora biti vizualno savršen i ukusan naravno. Ako ti ne znaš, ima ko zna, stručna osoba, platiš je. Tebi će se to sigurno isplatiti. Mašta mora isplivati na površinu iz anonimnosti u javnost i da se ekonomski opravdaš, to je prava umjetnost. Ako vodenici nisi udahnuo život da ona bude puna vreća brašna, ona je obična brvnara“, pojašnjava nam Anđelko koji je dobitnik raznih priznanja za svoj rad.
Vodenice predstavljaju više od običnih brvnara u kojima se melje brašno. One su živi svjedoci naše prošlosti, nose sa sobom bogatu istorijsku i kulturnu vrijednost te je jako važno da ne stoje samo kao muzejski eksponati kojima ćemo se diviti izdaleka dok uživamo u žuboru vode. Svi treba da damo doprinos da one uvijek budu pune vreća brašna i da čekamo u redu da ga dobijemo.
Finansira Evropska unija.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost portala eTrafike.net i ne odražava nužno stavove Evropske unije.