Planinari su posebna vrsta ljubitelja prirode koji poput ptica selica neprestano tragaju za novim horizontima i istraživanjem nepoznatih predjela. U tišini prirode, daleko od gradske gužve pronalaze spokoj i mir, a svaki vrh koji osvoje predstavlja malu pobjedu za njih. S dva planinarska ranca, punim srcem i beskrajnom željom da se upoznaju sa kulturom i životom Indije, bračni par iz Lopara Slobodan i Vesna Simikić, krenuli su ka duši Azije. Put je trajao 31 dan.
Tekst i fotografije: Aleksandra Đukić
Slobodan je sa planinarenjem počeo prije više od 40 godina, još kada je bio u osnovnoj školi i kada je formirano Planinarsko društvo “Majevica”, a kasnije je išao i u škole alpinizma u Beogradu. Supruga Vesna kaže da je uz njega počela da planinari i da je sa njim počela da otkriva prvo čari i ljepote koje nudi Majevica, pa onda i drugi predjeli.
“Klasično sam dijete betona, za mene je priroda bila samo lijepo gledanje kroz prozor. Toliko sam se zaljubila u sve te ljepote koje Majevica nudi da mi više nije strano ni spavanje u šatorima, ni čudni zvukovi u toku noći kad se približe srndaći, divlje svinje koje se vide negdje u daljini, divlji konji kojima možeš da priđeš i pomiluješ ih. To je bio neki potpuni preporod iz mog prethodnog života, do tada sterilnog, a sada je potpuno drugačiji jer je planinarenje postalo sastavni dio života oboje”, priča nam Vesna.
Slobodan je bio u 82 zemlje, a Vesna u 79 njih. Zajedno su proputovali većinu Evrope i značajan dio Azije, a svakako da su na svojim putovanjima imali brojne avanture i sklopili mnoga prijateljstva sa ljudima iz različitih kultura.
“Najljepši planinarski utisci su mi bili susretanje sa glečerima u Gruziji gdje su mi prilikom mog, tada još uvijek amaterskog uspona, od hladnoće pootpadali nokti sa nogu. Ali nakon tako napornog uspona za moju slabu kondiciju i Slobodanovih lažnih obećanja da će mi dati slatkiše kada se popnemo, mogu reći da bih se sada opet spremila da pređem svu tu golgotu. Prošla bih ponovo kroz tu ledenu kišu, po tim ekstremno hladnim uslovima da bih se ponovo probudila na 3600 mnv i ugledala nestvarnu panoramu, tih glečera koji se prostiru i mene koja stojim na samom vrhu. Figurativno rečeno, na samom vrhu svijeta, gledajući tako ogromno prostranstvo gdje se spaja nebo i zemlja, da ne razaznaš oblake od glečera, gdje su ljudi bili samo kao tačkice koje se vide sa te visine. To je moje prvo ekstremno iskustvo sa planinarenjem, poslije toga je sve bilo neuporedivo lakše. Jedino što nisam mogla da se popnem na vrh Kazbek 5054 mnv, Slobodan se popeo sa prijateljima Rusima koje je tu upoznao”, prisjeća se Vesna.
Planinarenje, iako je predivna aktivnost, krije u sebi i određene opasnosti, posebno one koje su vezane za same povrede. Izazovan teren, promjenljive vremenske prilike i udaljenost od civilizacije mogu dovesti do opasnih situacija.
“Penjali smo sami Feratu “Srce Veleža”. Negdje na samom izlazu, na samom vrhu, Vesna je pala na vertikalnoj stijeni i poprilično se povrijedila. Bio je dosta veliki pad, mislim možda oko osam metara da je slobodno padala i sva sreća da nije ispala iz pojasa jer je pojas bio dosta stegnut i ostala je da visi na osiguranju. Onda je uslijedilo spuštanje sa skoro 350 metara vertikalne stijene jer je trpila velike bolove. Sva sreća nosili smo svu opremu za spašavanje. Mislio sam da neće više imati želju da penje, ali je kasnije bez nekog straha išla i nastavila normalno. Ne znam kako bih ja da sam pao kao ona, kakve bih reakcije imao, to mi je malo čudo”, kaže nam Slobodan.
Zbog ovakvih i sličnih situacija planinari moraju biti spremni na sve što im se može desiti te je jako važno da budu pribrani i smireni.
“Snalaženje u do tada neviđenim situacijama kao što je nevrijeme, kao što su potencijalne povrede, kao što su niz okolnosti na koje ne možete uticati, od cijepanja šatora na nekoj visini do nekih banalnih stvari, da vam cipele ili dereze puknu, da izgubite polimite. Jako bitna je solidarnost, da nikad ne smatrate da vi idete sami, uvijek se oslanjate na druge i morate imati taj osjećaj da se morate žrtvovati za druge u nekim situacijama. To se prenosi sa planine u svakodnevni život, u nekim normalnim okolnostima”, pojašnjava nam Slobodan.
Razmišljanje nekoliko koraka unaprijed mogu da planinarima uštede mnogo vremena, a i da ih spasu u rizičnim situacijama.
“Dosta tih prepreka mi već držimo negdje u glavi, nije uopšte bilo lako uz vodu i hranu nositi na “Srce Veleža” uže i svu tu opremu koja je teška. Ali ponesete uz pretpostavku da bi se nešto moglo desiti i onda se ispostavi da vam je to ipak koristilo. Onda ste presrećni, malo uobraženi, smatrate se pametnijim jer vam je to koristilo. Kao što u autu nosimo rezervnu gumu, iako je mala šansa da će se negdje probušiti guma”, priča nam Slobodan.
Mnogi planinarenje smatraju skupim sportom i hobijem, ali Slobodan ističe da postoje načini da se veliki troškovi izbjegnu. Recimo pozajmljivanjem ili kupovanjem polovne opreme.
“Imam drugare koji imaju zapažene rezultate u planinarskom svijetu, a za koje znam da kupuju polovnu opremu, polovne cipele, jakne, pantalone. Ako stavite primarno volju i želju da spoznate taj svijet, onda ćete vjerovatno i da nađete način kako da to realizujete”, kaže Slobodan.
Putovanje u Indiju
Vesna i Slobodan su putovanje u Indiju planirali i prije šest godina, ali zbog korone nisu uspjeli da ga organizuju do sada. Ono uopšte nije bilo jeftino, ali su našli brojne načine da uštede. Jedan od njih je taj da su unutar Indije putovali vozovima, što je rezultiralo time da su upravo u vozu uspjeli da ostvare nekoliko poznanstava. Indija ih je privlačila svojim misticizmom i željeli su da više saznaju o toj dalekoj zemlji, koja je inspiracija brojnim umjetnicima.
“Poteškoće su bile prvih četiri-pet dana za hranu jer nismo htjeli da se hranimo po “McDonaldsima” i nekim restoranima za strance nego smo htjeli da živimo baš njihovim životom. Malo je higijena ulične hrane bila problem, ali smo na kraju pronašli i jako dobra mjesta za jelo. Jedina poteškoća je bila organizacija prevoza od grada do grada, a mi smo tačno definisali šta sve treba da vidimo. Indijci su nam bili poprilično naklonjeni i dosta su nam pomogli, od kupovine voznih karata do traženja smještaja, čak su nam negdje i oni sami obezbijedili smještaj”, priča nam Slobodan.
Tokom pripreme za put nisu saznali za određena mjesta, a koja su, po njima, prevazišla i Tadž Mahal i Crvenu tvrđavu. Na primjer, dah im je oduzeo hinduistički manastir Akšardam. Bilo im je žao što u njemu nisu mogli ništa fotografisati, jer su na samom ulazu morali da odlože svoje stvari. Mještani su im objasnili da je taj hram izgrađen u bijelom mermeru, da se ne može naći niti jedan dio da nije filigranski izrezbaren, a da su, nažalost, nesavjesni posjetioci kidali taj kamen i iz tog razloga oni nastoje da ga zaštite. Pored njega, fascinirao ih je najveći hram religije sikizam u Amritsaru, te njihov odnos prema ljudima.
“Mi obično kažemo da je besplatan sir samo u mišolovci, međutim tamo postoji trpezarija u kojoj se služi besplatna hrana za stotinu hiljada ljudi. Mi smo bili za vrijeme festivala gdje objeduje i do 200.000 ljudi, sve je besplatno, ništa se ne plaća, samo se moraju poštovati pravila oko ulaza u kompleks tog hrama. Vi ste slobodni unutra, ne morate ništa da radite, imate besplatnu hladnu vodu, možete da idete na taj ručak više puta, jede se sa poda. I ono što je interesantno, svi jedemo isto. I svi popunjavamo mjesta redom, bez obzira o kome se radi, da li je predsjednik države, general vojske, da li je neki vjerski službenik ili vjerodostojnik, svi smo potpuno isti. Taj ručak treba da simboliše našu potrebu za hranom, ali i jednakost sa ostalim ljudima”, strastveno objašnjava Slobodan.
Indija je inače poznata kao jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, ali Slobodan kaže nigdje nije vidio takav odnos prema životinjama kao tamo.
“Vi vidite čovjeka za kog nisam siguran da je danas imao ručak, a on je kupio hranu i hrani psa na ulici kojih je inače jako puno. Gledao sam u bogatijem dijelu grada, ispod nadstrešnice kako su ljudi poredali jastučiće za pse da spavaju. Majmuni slobodno hodaju, penju se, krave se šetaju ulicom, ali nismo vidjeli da je neko udario neku životinju na ulici“, tvrdi Slobodan.
Informacione tehnologije kao prva ljubav
Vesna je zaposlena u Bolnici “Sveti Vračevi” u Bijeljini kao specijalistkinja za informacione tehnologije. Ona je master inženjer sajber sigurnosti i trenutno je na doktorskim studijama iz IT tehnologija, a oblast njenog istraživanja je primjena vještačke inteligencije u zdravstvu. Konkretno, fokus joj je na primjeni vještačke inteligencije u slušnim aparatima i kohelarnim implantima. Kaže da je ta oblast zainteresovala jer je vrlo malo istražena i zato što se susrela kroz svoj posao sa djevojkom koja je rođena bez sluha, a uspjela je da ga dobije sa ugrađenim koleharnim implantima. Kaže da su je oduševile njene impresije o svijetu, način na koji se upoznavala sa zvucima koje mi tako olako doživljavamo, kao što zvuci glasova naših voljenih, cvrkut ptica, žubor rijeke i slično.
“Vidjela sam svoj doprinos u svemu tome. Oblast informacionih tehnologija je danas baš široka i primjena, ne samo tehnologija nego i svih produkata koji proizilaze iz svih tehnoloških otkrića, uglavnom se u javnosti prezentuju kroz neke loše slučajeve. Vidjela sam humanu primjenu modernih tehnologija, uključujući i vještačku inteligenciju koja je u novije vrijeme većinom tabu tema jer naši ljudi smatraju da su to roboti koji će da preuzmu svijet. Niko ne priča o tim „robotima“ koji su, kao toj djevojci, vratili čulo sluha koje joj nije bogom dano i koja sada jako dobro funkcioniše”, priča nam ona.
Vesna i Slobodan već nekoliko godina organizuju planinarske šetnje po Majevici, jednu na ljeto, a drugu obično 2. januara. Šetnje nisu samo za planinare, nego se slobodno mogu pridružiti i svi građani koji žele, čak i djeca jer je ruta prilagođena svima. Ovaj bračni par je primjer kako se može živjeti u skladu sa prirodom, te kako se može u mnoge zemlje putovati sa dva planinarska ranca ako imamo dovoljno volje, želje i hrabrosti.
Finansira Evropska unija.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost portala eTrafike.net i ne odražava nužno stavove Evropske unije.