Veliki broj antropologa smatra da ljudska civilizacija ne počinje sa otkrićem točka, već luka i strijele. Po njima luk je najvažnije tehnološko otkriće, od koga kreće moderna civilizacija, jer je tek otkrićem luka, čovjek ostvario neposredan odnos između sebe i objekta, između sebe i životinje koju treba da ulovi. Do tada je to radio sa zamkama, kopljima i drugim oružjima, izlažući se direktno opasnosti, dok je luk predstavljao prvu mehaničku napravu kojom je mogao da djeluje na daljinu, sa bezbjedne distance. Vremenom sve civilizacije i svi kontinenti, osim Australije gdje je postojao bumerang, razvili su svoje vrste lukova, od različitih materijala, različitih osobina i karakteristika. Danas se ovim pomalo zaboravljenim zanatom, izradom lukova, u Drinjači nadomak Zvornika, bavi Vojo Mojović. Profesor sociologije, zanatlija, pjesnik, zaljubljenik u prirodu, čovjek slobodnog duha i neomeđene misli.
Tekst i foto: Stefan Todorović
Kako sam ističe, sa streličarstvom se prvi put susreo osamdesetih godina, kada se prilikom jedne posjete Beogradu, na Kalemegdanu, zaljubio u ovaj sport. U to vrijeme je bio aktivan skijaš, ali ga je pauza zbog sportske povrede nagnala da potraži novi vid rekreacije i nenadano odvela u zanat od koga i danas živi. Prvobitno se bavio streličarstvom, učestvujući na brojnim takmičenjima diljem bivše zemlje, a krajem osamdesetih odlučuje da sam pokuša da napravi sopstveni takmičarski luk. U početku su mu dosta pomogli prijatelji iz Slovenije, stari majstori od kojih je dobio prve upute i vještine potrebne za ovaj zanat, a tokom vremenom su počeli da pristižu i časopisi i literatura iz kojih je crpio nova znanja.
„Kada sam počeo da se bavim tim, s obzirom na to da sam iz zanatske porodice, i da sam po vokaciji zanatlija, poželio sam sam sebi to da napravim. Međutim, to je bilo vrijeme kad nije bilo Interneta, nije bilo informacija, nije bilo literature. Preko sporta imao sam dosta poznanika iz Slovenije, i u kontaktu sa njima došao sam do prvih informacija i počeo sam da pravim lukove. Prvo za sebe, a onda je to postalo jedan divan hobi i profesija”, priča nam Vojo.
U streličartsvu postoji više vrsta lukova, od jednostavnog ‘longbow’ luka, iz jednog komada drveta, do složenih ‘compaund’ lukova. Od tradicionalnih lovačkih lukova za rekreativno streličarstvo do olimpijskih lukova, koji se koriste za streličarstvo i prisutni su na Olimpijskim igrama od 1900. godine. Za svaku od tih disciplina postoji određen koncept.
„Ja sam se zadržao u tradicionalnom konceptu i osnovni materijal mi je drvo. Za ove ostale olimpijske lukove, složene ‘compound’ lukove, to je već industrija. Tu je dosta prisutan vještački materijal, metal je prisutan, a ja sam se našao u priči sa drvetom, jer to je i u tradiciji moje porodice, svi su bili vrsne drvodjelje i po očevoj i po majčinoj strani”, kaže nam on.
Za izradu jednog kvalitetnog luka, potrebno mu je između dva i tri dana, kada ima pripremljen materijal. Kroz višedecenijsku praksu, što kao takmičar, što kao konstruktor lukova, susretao se i radio sa različitim materijalima, iz praktično svih dijelova svijeta, ali ističe da je drvo sa naših prostora najkvalitetnije i da ima najbolja mehanička svojstva potrebna za kvalitetan luk. Po njegovim riječima, najbolje drvo za pravljenje lukova je gorski javor, džever javor, ptičji javor, džever jasen i klen, dok je drvo iz drugih egzotičnih podneblja, gdje vegetacija traje po 12 mjeseci, lošijeg kvaliteta i moraju mu se dodavati vještački materijali kako bi se ojačalo i izdržalo naprezanje koje ima jedan luk u djeliću sekunde.
„I tu je naše drvo neprikosnoveno. Dobijao sam kritike, pošto to drvo izgleda atraktivno, posebno za široke narodne mase, što kaže Paulo Koeljo: ‘Više nije bitna forma, bitan je sadržaj’. Ja se više držim toga da je bitnija forma, da su bitne mehaničke osobine luka, njegova pouzdanost, izdržljivost, njegove performanse i tu je naše drvo neprikosnoveno. Onda sam jednom prilikom objašnjavajući im, zašto odustajem, zašto neću da radim sa tim materijalima, rekao, ja da treba da pravim lukove iz Konga, ja bih se rodio na obroncima Kilimadžara, ne bih se rodio na obroncima Zelengore”, priča Mojović.
Vremenom je razvio dva svoja autentična luka, koji su u potpunosti njegova konstrukcija, od mehanike do izbora materijala. Svoje lukove prodaje uglavnom po zemljama okruženja, veliki broj kupaca dolazi iz Vojvodine, Hrvatske, Slovenije, Italije, sve do Južne Amerike, a kako sam kaže najmanje ih je prodavao na prostoru Bosne i Hercegovine. Što se dizajna tiče, ostao je vjeran tradiciji i dizajnu iz šezdesetih i sedamdesetih godina, koji mu se najviše dopada. Osim zanatskog rada, svoje utočište i posebno zadovoljstvo nalazi u prirodi, sportskom ribolovu na divljim rijekama stare Hercegovine, kraja odakle vodi porijeklo.
„To je neka moja tvrđava u koju sam se sklonio od ove civilizacije koja je u biti destruktivna, šizofrena i jedini smisao, što se kaže, nalazim u božjoj tvorevini. Na divljoj rijeci, na visokoj planini, sa mušičarskim štapom u ruci, da prođem kroz kanjon čiste rijeke, da slušam cvrkut ptica, kliktanje orlova, da se spustim sa kajakom niz rijeku Taru, da doživim onu božansku tvorevinu u svoj njenoj punoći. Ova moderna civilizacija je apsolutno destruktivna i, mogu slobodno bez ustručavanja da kažem, vode je kreteni na svim nivoima”, priča nam on.
Iako je više od polovine života proveo u Kraljevu, gdje je do 2002. godine radio kao profesor sociologije, odlučio je da napusti taj posao i posveti se zanatu u kome je našao svoje istinsko zadovoljstvo. Život u gradu i profesorski posao ga nisu ispunjavali, te je svoju sreću pronašao u prirodi i radu sa drvetom.
„Smisao postojanja jeste osvajanje slobode. I definicija intelektualca nije struka, nije diploma njegova, intelektualac je onaj koji osvaja prostore slobode, osmišljava i sluti buduće vrijeme. Radije bih otišao na Romaniju da čuvam ovce, jednu kravu i drugo. Jer ti si jedino tako slobodan, a ovako si samo privjesak nekog sistema koji je planetarno zarobio ljude načinom života, hiperprodukcije, potrošnje, mode, stvaranja nečega što čovjeku u suštini ne treba ni za šta”, kazuje nam Mojović.
Još je starogrčki filozof Heraklit pisao da karakter čovjeka određuje njegovu sudbinu. Karakter ovog neobičnog čovjeka kao da je, još u djetinjstvu, najbolje predosjetila i opisala njegova majka.
„Tek sam pošao u prvi razred, u Miljevini smo živjeli, i kad bi je pitali kako ti je Vojo i sluša li, a moja majka im kaže: ‘Ovako ti je sa Vojom, ako mu se obratiš fino, poslušaće te ko što ne može i neće nijedno dijete. A ako hoćeš na galamu, možeš ga ubiti, neće maći. U njegovu glavu nikada ničija uzda neće stati’. E iz tog nekog, hajde da kažem, određenja karaktera, ja ne podnosim autoritete, da nekome polažem račune, a posebno u jednom društvu u kome je dekadencija sveprisutna, u društvu koje je devalvirano, u društvu koje je razoreno negativnom selekcijom ljudi u svim oblastima, pa i u obrazovanju. I onda ja sebe nisam našao u toj priči, a Bog me prirodno nadario sa malo više talenata da mogu da funkcionišem bez sistema”, priča nam on.
Sem prirode, Mojovića posebno nadahnjuje i inspiriše poezija. Od pjesnika najviše cijeni Njegoša i Branka Miljkovića, ali i velike lirske pjesnike Desanku Maksimović, Žaka Prevera i Sergeja Jesenjina. I sam se okušao u pisanju, inspirisan svojim rodnim krajem, svojom postojbinom iz koje, kako sa ponosom ističe, nije nikada ni otišao i kojoj se uvijek rado vraća. Za kraj prijatnog razgovora izrecitovao nam je svoje stihove, inspirisane njegovim zavičajem.
Sad se vraćam svojoj postojbini
Zelengori i Pivskoj planini,
Zelengori i pjesmi orlova,
Slavnoj Pivi, zemlji prađedova.
Zelengori gdje sunce ugledah
I u njenoj raskoši prohodah,
Slavnoj Pivi, zvucima gusala,
Ne bi li me prošlost obasjala.
Zemljo slavna Hercega Šćepana,
Divnih ljudi viteškoga soja,
Što iznjedri naramkom hajduka
I nadahnu dušu pjesnika.
Da pogledam divne gorske oči,
Zelengore prekrasna jezera,
Da odmorim preumornu dušu
Od naslaga ovog zlog vremena.
Da se predam božanskome skladu
I tišini zvezdanoga neba,
Iščekujuć’ neku novu nadu,
Mojoj duši sad spokoja treba.
Finansira Evropska unija.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost portala eTrafike.net i ne odražava nužno stavove Evropske unije.