Stručnjaci tvrde da će djeca rijetko sama otkriti da su žrtve seksualnog zlostavljanja, te naglašavaju da je nužno da odrasli budu sposobni prepoznati znakove koje djeca nesvjesno šalju!
Sva ispitivanja pokazuju da slučajevi u kojima se otkriju počinioci seksualnog zlostavljanja djece nikako nisu izolovani, a dodatno uznemirujuće zvuči podatak da se najčešće radi o djeci u najmlađem uzrastu, kao i to da zlostavljači uglavnom potiču iz porodice.
Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac navodi da je nužno uočavati i najsitnije dječije rečenice i ponašanje kako bismo na vrijeme otkrili ako je žrtva zlostavljanja bilo koje vrste.
“Otac je godinama zlostavljao kćerku, kojoj je rekao da ni slučajno nikome ne kaže, u suprotnom on će otići, takav je bio njihov dogovor. Jednom na porodičnom okupljanju otac se spremao da ide na tenis i rekao je svima ‘Ja odlazim’ a djevojčica je uzvratila sa ‘Zašto, nisam nikome rekla’. Majka je otišla kod psihologa, prepričala događaj, i pitala šta da radi, zašto je dijete tako reagovalo. Kasnije je sve otkriveno.”
Grahovčeva navodi da nije za očekivati da će dijete bilo kome reći tako nešto, ali ako sa njim razgovarate o tome kako to neki drugi rade, pažljivim gledanjem povratne informacije mogu se uočiti mnoge stvari.
“Koliko samo roditelja ne bi ni registrovalo rečenicu koju je djevojčica rekla na očevom odlasku iz kuće. Ni u školi ne bi registrovali. A to je način na koji se zlostavljači najčešće otkrivaju, kada mala djeca kažu nešto slučajno, bez namjere. Starija djeca već se povjere nekome, sa namjerom da taj neko djeluje i sve kaže nadležnima.”
Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac
U drugom slučaju, navodi Grahovčeva, kod nje je bila baka, bivša prosvjetna radnica, i ispričala da je, nakon što je prisustvovala jednoj edukaciji gdje se pričalo o seksualnom zlostavljanju djece, došla kući i prenosila utiske svojoj unuci.
“Baka joj je rekla da ne može vjerovati šta je čula, počela opisivati šta pojedini stariji ljudi rade, a djevojčica je rekla ‘Pa to meni djeda radi’. Žena se šokirala, sve prijavila, a kasnije je djeda i osuđen.”
U posljednje vrijeme najčešći slučajevi otkrivanja zlostavljanja jesu posjete ljekarima koji posumnjaju ili ustanove na redovnim pregledima djeteta da ih je neko zlostavljao.
Da dijete neće direktno progovoriti o zlostavljanju slaže se i Aleksandra Štrbac iz organizacije „Zdravo da ste“.
“Djeca imaju vrlo jake odbrambene mehanizme koje i nasilnici odlično koriste. Ljudi misle da je seksualno nasilje vrlo surovo i brutalno i kada ga zamišljaju u svojoj glavi to izgleda strašno, ali ono ne izgleda tako, ono se djeci predstavlja kao igra i djeca ga prihvataju kao igru jer ne znaju gdje su granice. Odrasli koriste dječije neznanje i njihovu razvojnu situaciju u kojoj su oslonjeni na njih, te u njih imaju povjerenje i prihvataju sve što im bude rečeno. U tom smislu prave posljedice seksualnog zlostavljanja djeteta dolaze tek kasnije u odraslom dobu”, navodi Štbčeva.
Ove riječi su potvrđene i direktno u ispovjestima žrtava seksualnog zlostavljanja koje su tek u odraslom dobu postale svjesne šta se sve dešavalo u njihovom djetinjstvu, o čemu je portal “eTrafika” pisao još na samom početku serijala tekstova o ovoj problematici.
“U kontaktu oca i mene nije bilo prisile. Čak naprotiv, bio je slatkoriječiv, pažljiv, govorio mi ‘tata te voli najviše na svijetu’, ‘nemoj da kažeš mami jer će ona biti tužna ako joj kažeš, a ti ne želiš da mama bude tužna, je l’ tako?’ Naravno da nisam željela da mama bude tužna. I tako sam ćutala. Ja zapravo nisam ni znala šta mi se to dešava dok nisam malo porasla. Tek u nekim dvadesetim godinama shvatila sam šta je to sve bilo”, ispričala je tada jedna Beograđanka, i dodala da u poređenju sa majkom koja ju je fizički zlostavljala otac “iako društveno opasniji, uvijek je bio nježan i brižan”.
I pedesetpetogodišnja Sarajka, žrtva seksualnog zlostavljanja od strane oca, u svojoj kasnijoj ispovijesti je istakla da u periodu zlostavljanja nije znala šta se dešava, jer je bila suviše mala, tako da pomoć nije ni tražila.
“Majci sam sve rekla tek dvije decenije kasnije kada sam shvatila šta se događalo. Ona, tada već dugo rastavljena od mog oca nije znala šta u tom trenutku može učiniti. Sa ocem nemam kontakt već više od 20 godina, kada ga je majka pozvala na priznanje, sve je porekao. Nasilno ljudsko društvo, u kakvom živimo, je stvorilo tabu od sopstvenog nasilja, a živimo u ekstremno nasilnom i otvoreno brutalnom svijetu, koji smo stvorili mi sami. Talac sam porodične tajne, iako sa zlostavljačem nemam kontakt više od 20 godina jer postoje meni mnogo drage osobe, koje bi razorilo kada bi saznali istinu. Zbog njih ćutim do danas i krijem. To definitivno uzima svoj danak.”
Kompletnu ispovijest možete pročitati na sljedećem linku: Otac me je seksualno zlostavljao, a ja sam postala talac sopstvene tajne!
Seksualno zlostavljanje naziva se “tihim problemom” zato što se djeca često boje pričati o tome. Zlostavljač im je zaprijetio da ne pričaju, ubijedio ih da je to “njihova tajna”, ili su premala, a nekada i presramežljiva da bi riječima mogla opisati ono što se dogodilo.
Prema UNICEF-u, seksualno zlostavljanje djece predstavlja bilo koji vid eksploatacije djeteta mlađeg od 16 godina u cilju seksualnog zadovoljavanja i uživanja odrasle osobe. Iz ove organizacije ističu da roditelji često postavljaju pitanje zašto bi djeci spominjati nešto tako grozno poput seksualnog zlostavljanja, nešto što se možda nikada neće dogoditi.
“Tihi problem”… Djeca se najčešće boje pričati o zlostavljanju
Međutim, zanemaruju to da bez ikakvog znanja, mala djeca možda neće prepoznati da su žrtve seksualnog zlostavljanja. Ona često prećutuju zlostavljanje jer misle da će razotkrivanje donijeti veće posljedice nego ponovno zlostavljanje. Takođe, mogla bi pomisliti da su neki njihovi postupci uzrokovali zlostavljanje i da nešto nije u redu s njima ili da su ona kriva.
Dalje, ona mogu imati podvojene osjećaje kada je u pitanju zlostavljanje i osjećati krivicu zbog toga. Zlostavljanje može uticati na njihov osjećaj za povjerenje, prvenstveno zato jer to obično znači da moraju otkriti nekoga koga vole. Ako svoju tajnu ne mogu reći onima u koje imaju povjerenja, mogli bi početi misliti da ne mogu vjerovati nikome i početi potiskivati osjećaje. Kada se zatvore u sebe, mogli bi se početi osjećati bespomoćno, što može imati dugoročne posljedice na njihove buduće veze, emocionalno zdravlje, i onemogućiti ih u ostvarivanju edukativnih i karijernih ciljeva.
Neka bi djeca mogla osjećati krivicu zato što se u početku nisu odupirala. Kada bi htjela prestati s tim, osjećaju se nemoćnim jer u samom početku nisu rekla “ne”. Dijete se isto tako može bojati da će zlostavljaču stvoriti probleme ili naštetiti vezi koju s njim ima ako nekome otkrije “tajnu” ili to odbije raditi i dalje.
Problem je i u tome što se nekoj djeci u početku, posebno ako je zlostavljač iz kruga “ljudi od povjerenja”, može svidjeti dodatna pažnja koja im je poklonjena i osjećaj posebnosti.
Kako prepoznati zlostavljanu djecu?
Tjelesni dokazi seksualnog zlostavljanja često ne postoje ili ih je teško prepoznati. Zbog toga bi odrasli trebali biti svjesni neobičnih promjena u djetetovom ponašanju. Uobičajeno pričljivo dijete moglo bi postati šutljivo i povučeno. Šutljivo dijete moglo bi iznenada postati pretjerano aktivno, promiskuitetno ili bi moglo pokazivati pretjerani interes za seksualno ponašanje. Dijete koje nije imalo problema s prilagođavanjem na druge odjednom bi se moglo početi bojati zatvorenih prostora, određenih osoba ili mraka. Dijete koje je zlostavljano i samo bi moglo početi zlostavljati drugu djecu.
Seksualno zlostavljana djeca mogla bi:
– oponašati seksualno ponašanje odraslih ili pokazivati pretjerani interes za seksualnim radnjama ili genitalijama drugih
– insistirati na seksualnim igrama s drugom djecom, igračkama, kućnim ljubimcima
– pokazivati seksualno znanje neočekivano za njihovu dob ili stepen zrelosti
– imati neobjašnjivu bol, otekline, modrice ili krvarenja oko genitalija ili usta
– imati infekcije urinarnog trakta ili seksualno prenosive bolesti
Kako pričati s djetetom?
Smireno i brižno djeci trebate dati informacije prilagođene uzrastu. Prije nego što počnete, objasnite djetetu da je voljeno, cijenjeno i da zaslužuje biti sigurno. Uz to, nikada ne govorite djetetu da “uvijek treba slušati odrasle”.
Isto tako, nikada ne tjerajte djecu da ljube rođake i znance ako to ne žele. Tako ih podsvjesno navikavate na neželjene kontakte, pa to može uzrokovati pasivno podnošenje zlostavljanja.
Kada ste sigurni da je dijete shvatilo te poruke, slijedite smjernice koje vaše dijete može razumjeti s obzirom na dob i zrelost.
Djeci trebate smireno i brižno dati informacije prilagođene uzrastu
Upozorite dijete na seksualno zlostavljanje djece
Kada razgovarate s predškolskim djetetom naučite ga tačna imena intimnih dijelova tijela.
Objasnite mu da njegovo tijelo pripada samo njemu i da niko nema pravo dirati njegove intimne dijelove niti ga povrijediti na bilo koji način.
Recite da se to odnosi na sve ljude koje poznaje, ne samo strance.
Pobrinite se da je dijete shvatilo da može reći “ne” u svakoj situaciji u kojoj mu je neugodno, čak i ako su zahtjeve uputili rođaci ili prijatelji.
Recite djetetu da vam kaže ako neka odrasla osoba od njega traži da čuva neku tajnu. Dijete mora znati da se neke tajne moraju odati, naročito one koje su mu neugodne ili koje bi ga mogle dovesti u opasnost.
Naučite dijete da se brani, viče, vrišti i bježi ako je neko nasrtljiv prema njemu. Djeca to moraju usvojiti, baš kao što znaju da moraju pažljivo prelaziti cestu ili da ne smiju dirati struju.
Postoji nekoliko načina na koje dijete najčešće razotkrije zlostavljanje
1. Može reći slučajno, bez namjere. Djetetu se može omaknuti da kaže nešto bez stvarne namjere. Odrasli moraju biti pažljivi s ovakvim načinom otvaranja i postupati vrlo osjetljivo jer dijete možda nije spremno o tome govoriti. Može negirati da se išta dogodilo. Potrebno je uvjeriti dijete da je sigurno i umiriti ga, pokazati da mu vjerujemo, prije nego što bude spremno iznositi detalje.
2. Drugi tip razotkrivanja je kad se dijete namjerno nekome povjeri. To se može dogoditi kad dijete dobije neke informacije o zlostavljanju djece, npr. nakon što u školi ili na televiziji čuje da se zlostavljano dijete treba povjeriti bliskoj osobi. Ili ako gleda film s tom tematikom. Ili ako želi zaštititi mlađe dijete. U adolescenciji se, nakon godina zlostavljanja, može osnažiti dovoljno da to i kaže, ili može željeti time zadobiti veću kontrolu. Kad se dijete povjeri s namjerom, obično je tada sposobno dati jasne informacije i nije previše zaplašeno. Tada je moguće pažljivo razgovarati s djetetom i angažovati stručnjake da mu pomognu.
3. Najčešće razotkrivanje tajne ipak započinju odrasle osobe, a ne djeca. To su situacije u kojima odrasli prepoznaju znakove i simptome, te pitaju što se događa. U tom slučaju dijete je u konfliktu između želje da kaže kako bi mu se pomoglo i želje da zaštiti zlostavljača.
4. Četvrti tip razotkrivanja se često zanemaruje. Kad razmišljamo o otkrivanju, zamišljamo djecu koja iznose tajnu. Ali i odrasli mogu iznijeti takve tajne. Kad odrasli kaže tajnu, npr. o seksualnom zlostavljanju koju je čuvao od djetinjstva, on/ona takođe može imati iste strahove i brige kao i dijete. Institucije sistema trebaju adekvatno odgovoriti na razotkrivanje kod odraslih, i pri tome treba voditi računa da zlostavljač možda još uvijek zlostavlja neko dijete ili djecu, pogotovo ako je unutar porodice.
eTrafika.net – O. Tešić
[post_ender]