Iako su prestali da snimaju albume još 2004. godine, članovi beogradskog alternativnog rok benda “Block out” i dalje imaju simpatije publike u mnogim gradovima širom bivše Jugoslavije.
To su nedavno dokazali gostujući u Derventi na “Duck beach fest”-u. Želja im je, kažu, da sviraju što više mogu.
Novinarka koja je poslala intervju za eTrafiku, razgovarala je prije početka Fest-a sa vođom “Block out”-a, Nikolom Vranjkovićem.
Na čemu “Block out” trenutno radi?
Ja ustvari ne znam na čemu mi radimo. Dogovaramo se da li ćemo da snimamo još neku pjesmu, vježbamo nove pjesme, a posljednjih 15 koje smo izvodili nikada nismo snimili. Vrlo je moguće da ćemo sada u set da uvrstimo i ove nove pjesme. Sviramo i jednu novu koju dugo vježbamo i sad smo prilično navježbani da može da ide. Već smo je izvodili u pozorištu u Bečeju prije mjesec i po dana. Ona je previše komplikovana, ali nama jako draga, jer se vezuje za neke drage ljude. Ne znam…Kad ljudi kažu šta planiramo, planiramo da sviramo gdje god možemo. To što ne snimamo pomoglo nam je da što više sviramo, da se okrenemo sebi i da jednostavno više niko nema zaradu od naših ideja, naših stihova i naše muzike. Ne znam da li ćemo ikada više raditi album, ne bih smio da se usudim da pričam o tome.
Kako bend trenutno funkcioniše?
Sada nekako dobro funkcionišemo. U momentima kad smo nešto imali i radili nismo baš toliko dobro funkcionisali. Sad dosta putujemo i sviramo, jako dobro funkcionišemo i dobri smo na bini. Uredni smo i brzo se namještamo. Imamo dobre tehničare i to nam daje mogućnost da vježbamo neke nove pjesme na tehničkim probama, što ranije nismo radili, a što rade neki strani bendovi od kojih smo to i naučili. Tako, gledamo da nama bude što prijatnije.
Koliko vremena je potrebno da bi nastala jedna pjesma?
U posljednje vrijeme i nemam baš puno inspiracije. Nekako se sve te pjesme prave, krčkaju, vare, a uglavnom se 60 odsto tih pjesama baca. Moglo je biti tri albuma, neka tako prosječna, ali nama to više nije trebalo i onda nam ostaju samo te najvažnije pjesme. Bitno nam je da svaka sljedeća pjesma bude važnija od prethodne i da ima taj rok trajanja koji je veliki. Tako smo došli i do zadnje pjesme koja se zove “Marburg” i koja je stvarno meni lično jako važna. Vezana je za Maribor, a dva prijatelja su mi u roku od tri godine umrla u tom, meni posebno dragom gradu.
Koga biste, od mlađih bendova, izdvojili na današnjoj muzičkoj sceni?
Ima mnogo mladih bendova koji znaju šta hoće i koji znaju da naprave dobru muziku i tekst. Publika u Derventi je imala priliku slušati “Bolesnu Štenad”, to je jedan specifičan bend za koji nikome nije jasno kako nije prije dvije godine pobijedio na jednom festivalu u Banjaluci. Moguće je baš zahvaljujući meni, jer sam ih ja poznavao pa nisam htio da glasam i dam im najveću ocjenu, a bio sam u žiriju. Sada mi je žao gledajući kakvi bezvezni bendovi prolaze u Banjaluci zadnjih godinu, dvije dana. Imamo još nekoliko bendova u Srbiji koji su trenutno strašno zanimljivi, jer u Srbiji od Ramba Amadeusa, pa do nekog Bed kopija ili Ajs Nigrutina, koji je jedini satirični bezobraznik u ovom vremenu, postojala je rupa kada nije bilo smiješnih bendova. Ne mislim smiješnih na nekakav glup način, već pravih, inteligentnih, humorističkih bendova, što je nekad bilo Zabranjeno pušenje ili Rambo Amadeus i tako dalje. To se trenutno dešava u Srbiji, kad postoje “Bolesna štenad”, kad postoji “Piknik”, kao možda nosilac svega toga, “Pero Deformero”, koji se malo bave narodnom muzikom, ali su stvarno zanimljivi i tu je još nekoliko bendova koji postaju veliki humoristički bendovi, plus pet, šest, zaista, zaista jakih autorskih bendova.
O čemu bi mladi bendovi trebali voditi računa prilikom kreiranja novih stvari?
Čini mi se da svako ko ima kompjuter misli da može da da sebi za pravo da svira. Mislim da mladi više nemaju protiv čega da se bune ili bore, jer bunt je jako teško izraziti. Krug se zatvorio i na 360-om stepenu sve se zatvorilo. Ti više ne znaš ko je ko, ko se za koga borio, ko je zločinac, ko je heroj. Uopšte sva ta priča o Evropskoj uniji, sve te gluposti, to je sad jedna lutrija, ali to je lutrija bez bunta i mislim da klinci danas imaju problem tekstualan. Mislim da je budućnost užasna i ravna, dosadna. Droga je davno otišla u narodnjake, tako da se jako mali broj klinaca drogira, kako bi im to pomoglo da naprave hit ili nešto. Ništa nije na njihovoj strani osim činjenice da su gitare i bubnjevi jeftini trenutno, a jeftini su i kompjuteri, a kompjuteri su užas za tu neku muziku o kojoj mi pričamo.
Mali osvrt unazad. Kako je bilo devedesetih godina probiti se na muzičku scenu?
Kada pričamo o Srbiji uvijek su postojali klanovi. Dosta tih klanova, neki od njih, kvaziurbani klanovi su bili najseljačkiji, to nije ni važno, ali uvijek neko ko ima dobru pjesmu, on mora da sačeka neko vrijeme, a mnogi su čekali jako dugo. Gledajući osamdesete, koliko su neki bendovi, poput “Partibrejkersa” i sličnih, čekali da se probiju, od nekih drugih, mi nismo toliko čekali. Mi smo uvijek bili bezobrazni, beskompromisni, valjda smo uvijek dobro svirali i nikada, kad god smo izlazili na taj megdan nismo imali problema da pobijedimo ili da makar budemo drugi, treći, peti.
Kako ocjenjujete regionalne muzičke liste?
Mi se, na primjer, na MTV-ju ne pojavljujemo. Mislim da je MTV najbitniji za ove naše kvazi drugare, a to su ti humpa-cumpa-balkan-etno-folk-rok bendovi kojih ima dosta i koji prednjače na MTV-iju. Pjevaju šaljive pjesme o tome kako je nama teško, kako drugima nije teško, kako ćemo mi njima nešto, da će oni nama ovo ili ono. Nemam pojma, ne slušam tu muziku, ali MTV je dobar za te neke ska rege bendove i na kraju publika koja voli to da posluša, dođe to i da pogleda. Ja sam to gledao na nekoliko festivala na kojima sam radio ton. Mislim da je to gore od narodne muzike, ali, moguće je da će neko kad preraste stepen tih nekih bendova da se zaljubi u neke nove “Majke” ili neke nove “Partibrejkerske”, što je ipak okosnica rokenrola na ovim prostorima.
Kada je u pitanju MTV, imate zanimljivu priču sa plasmanom pjesme “Prokletije”?
“Prokletije” smo snimili prošle godine na Egzitu i ta pjesma ubrzo je bila prva. Pjesma ima problematičan tekst, ali nema nikakve veze sa nacionalizmom, nego je kontra. Međutim, mora se malo razmišljati o tome. Postoje te stanice koje, čim im je nešto sumnjivo, oni taj bend skinu s programa. Mi smo sa “Prokletijama” bili na pet stanica, radio i televizijskih, prvi po dva mjeseca, a na nekoliko stanica, uključujući i MTV. Nismo bili ni trideseti, pa čak se nismo pojavljivali ni kao prijedlog. Na kraju smo na 202 bili hit godine što se nije desilo u posljednjih pet godina da domaća grupa bude to. Tako da sad bi mi trebali da napišemo kako dalje da postavljamo svoju politiku da bi bili popularniji. Mislim da smo matori da bismo tu nešto mijenjali.
Koliko je organizovanje festivala poput „Duck beach fest“-a u Derventi značajno za jednu lokalnu zajednicu?
Mi smo ovdje prvi put, a svirali smo na mnogo tih festivala. Ja volim svježinu i sve što se dešava pored vode meni je mnogo lijepo. A da li to znači ili ne, pa smatram da je bilo kakav događaj koji je dobro organizovan značajan. Pretpostavljam da je, u sredini koja je imala prilično komplikacija u ratu i poslije njega, svaki ovakav pokušaj herojski. Inače, nama ne treba puno. Ništa ovdje nije haj-teh, ali mi to nismo ni očekivali. Možda u tome i jeste draž.
eTrafika.net – Aleksandra Đurđević