Bez obzira na napredak učinjen na polju promocije i zaštite prava osoba sa poteškoćama u razvoju, što uključuje i ratifikovanje UN Konvencije o njihovim pravima i donošenje strategija za poboljšanje njihovog društvenog položaja na entitetskim nivoima, osobe sa poteškoćama u razvoju ostaju jedna od najranjivijih grupa u bh. društvu i spadaju u grupe koje su među najizloženijim diskriminaciji u svim oblastima života. Tokom 2017. godine obećana je doživotna mjesečna naknada za roditelje ili staratelje djece sa poteškoćama u razvoju, ali ovaj oblik pomoći nije zaživio u praksi.
Piše: Zorana Stojičić
Sistem nije zainteresovan za rješavanje problema na koje nailaze osobe sa poteškoćama u razvoju. Do sada su se izrađivali i usvajali različiti pravni akti, ali su ostali puko slovo na papiru.
„Zakoni o osobama sa poteškoćama u razvoju su dosta dobro napisani, međutim problem nastaje kada se u praksi zakonske odredbe ne poštuju ili ne primjenjuju. Vrlo često nedostaje i povezanost i komunikacija između različitih nadležnih resornih ministarstava, institucija i udruženja, pa nam i to otežava postojeću situaciju. Stanje se dosta promijenilo u odnosu na prethodni period, ali ipak još uvijek ima mnogo problema koji treba da se rješavaju”, naglasila je Željka Perišić Ninković, direktorica Centra za podršku porodicama djece i osoba sa poteškoćama u razvoju „Dajte nam šansu-Zvjezdice“ i majka djevojčice sa Down sindromom.
„Majke djece sa poteškoćama nemaju nikakva ‘specijalna’ prava, jedino pravo sa kojim sam ja upoznata a da ga roditelji djece sa poteškoćama imaju jeste rad sa polovinom punog radnog vremena”, navela je ona za portal eTrafika.
O ovoj temi se ne govori mnogo, posebno kada se radi o nadoknadama koje bi trebale primati majke djece sa poteškoćama u razvoju.
“Majke djece sa poteškoćama ili invaliditetom prema Zakonu o socijalnoj zaštiti imaju pravo na radni odnos sa polovinom radnog vremena, s tim da primaju punu platu, odnosno polovinu primaju od poslodavca, a polovinu od Fonda za dječiju zaštitu. Tu se opet javlja problem – majke koje rade u privatnom sektoru teško ostvaruju ovo pravo”, rekla nam je Perišić Ninković.
U našoj državi ne postoji trajna nadoknada koja se isplaćuje roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju, osim materinskog dodatka.
“Njega po određenim dijelovima, primaju majke koje ispunjavaju uslove, dok porodice sa rijetkim bolestima imaju određena prava za pojedine rijetke bolesti, npr. redovnu tuđu njegu, ličnog asistenta, jednokratne pomoći i slično”, kazala nam je pravnica Svjetlana Oparnica.
Savjetnica za socijalno-ekonomsku politiku Olivera Mastikosa osvrnula se i na društvene stereotipe koji vladaju u BiH, da je na ocu da radi, a na majci da se brine o djetetu.
“Veoma rijetko su očevi ti koji se žrtvuju za brigu o djetetu. Majke nemaju ni dovoljno podrške od strane društva u realizaciji tako ozbiljnog zadatka. Majke koje rade imaju pravo na skraćeno radno vrijeme, a one koje ne rade nemaju primanja ni dodatne sigurnosti. Veoma malo sredina može pružiti adekvatne savjete u odgoju djece sa smetnjama u razvoju pa se nađu same i bez materijalne i psihosocijalne podrške. Majkama je potrebno osigurati status njegovatelja, ali i psihosocijalnu podršku u koju bi se uključio i otac da zajedno odgajaju dijete uz pravilan odnos prema djeci. U naprednim zemljama porodice sa djecom sa smetnjama u razvoju dobijaju podršku u rješavanju stambenog pitanja, majkama se uplaćuje penzioni staž, a djeca dobijaju materijalnu pomoć i široku lepezu usluga kako bi se dao maksimum u razvoju djeteta, ali i očuvala stabilna porodica”, naglasila je Mastikosa.
Nažalost, do zadovoljenja ovih osnovnih potreba će očigledno proći još mnogo vremena. A dok sa formalno-pravne strane situacija izgleda zadovoljavajuća, u praksi je ona daleko od toga. Dok se ispunjava tek minimum podrške i materijalne pomoći, dodatne usluge koje postoje u razvijenim zemljama građanima BiH su još uvijek nedostižne.
[post_ender]