Dragi Gorane, svake godine je ista priča. Kako se primiče 19. januar, tako sve manje znam šta napisati. Radije bih ti sve to rekla lično, na čaju poslije terena.
Piše: Vanja Stokić
Sjećaš se one fotografije, naše jedine zajedničke, koju sam izbrisala? Vjerovala da ćemo je ponoviti, pa ludjela kad više nije bilo šanse za to? Govorila sam ti već da sam uporno preturala po računaru i pretresala smeće, ali je nisam našla. Stigla je do mene prošlog maja, Branka je pronašla u tvom računaru. Sada je čuvam kao najveće blago.
Pitaju me često za “Ljude Banjaluke”, svima nam je ta stranica draga i voljeli bismo kada bi nastavila živjeti. Prošlog maja smo dio tih fotografija izložili u Banskom dvoru, to mi je jedan od najljepših događaja koje sam organizovala.
Konkurs sa tvojim imenom jako lijepo napreduje. Ove godine imamo najviše kategorija do sada, što znači i više fotografija na izložbi, a naravno i više nagrada. Radujem se svemu tome, iako me svaki put razara neopisivi strah. Lako bih ja da radim nešto u svoje ime, ali pošto si ti u pitanju… Greške nisu dozvoljene.
Svaki put ti ponavljam – voljela bih da si tu. Da sve to skupa organizujemo, da konkurs nema “memorijalni” u nazivu, da ludim zbog tvog perfekcionizma, a ti zbog moje tvrdoglavosti. Da do besvijesti pretresamo svaku sitnicu. Da ponovo idemo skupa na teren. Da ti zaprijetim kako mi ne smiješ poslati više od 20 fotografija, ni pod kojim uslovima, a ti da namjerno pošalješ 70. Da mi pomažeš i da ti pomažem, jer to prijatelji rade.
Voljela bih da sam dočekala tvoj rođendan, a ti barem još jednu proslavu eTrafike. Da te još poneki put slušam kako pričaš o ženi koju voliš i kako je zoveš “draga”. Da gledam koliko si ponosan na svog sina. Da mi svojim pričama vratiš vjeru u ljude.
Voljela bih da nema više tjeskobe niti lutanja grobljem. Voljela bih da ti kupujem baterije za blic, a ne bijele ruže. Da ti pišem uvodnike za katalog, a ne kolumne za godišnjicu.
Voljela bih da sam imala priliku da se pozdravim, barem toliko.
Povezani tekstovi: Posljednji pozdrav prijatelju i kolegi, Dvije godine tuge, Dragi Gorane, već su prošle tri godine