Nekada uspješnom odbojkašu i fudbaleru jedan skok u more promijenio je život ostavivši ga nepokretnog od prsa naniže. Do tada zaljubljenik u sport i student ekonomije, Slaven Škrobot (33) iz Zagreba živio je punim plućima. Danas je svjetski putnik na točkovima, inspiracija i nadahnuće svima i primjer da granice ne postoje osim ako ih sami ne postavimo.
Piše: Dajana Janković
Volio je roniti sa bocom, skijati, pecati, voziti bicikl, a odbojka i fudbal su bili njegova svakodnevnica. Studirao je ekonomiju, a kada je imao vremena odlazio je pomagati ocu u firmi. Život mu je, kako kaže, bio ispunjen. Cijelog života je ljetovao na ostrvu Krk i za njega je 17. jul 2009. trebao biti jedan sasvim običan dan.
„Na molu nas je bila četvorica, skakali smo u more i ja sam bio posljednji. Kako sam prije zaleta provjerio prazan prostor, odlučio sam skočiti, ali je moj prijatelj, nažalost, ostao roniti nakon skoka. Kada sam skočio, tada sam ga ugledao. U tom trenutku sam maknuo ruke kako ga ne bih povrijedio, ali sam, nažalost, punom težinom udario u njegovo bedro. Ostao sam plutati na vodi i sva sreća, prijatelji su shvatili da nešto nije u redu i krenuli su da me izvlače iz vode. Mislio sam da će sve biti dobro, ali zapravo sam slomio peti vratni pršljen i ostao trajno paraliziran od prsa naniže“, rekao je Slaven u razgovoru za eTrafiku.
Tada, dvadesettrogodišnji Slaven je krenuo sa oporavkom koji je trajao jako dugo. Na početku nije vidio smisao takvog života ali je veoma brzo shvatio da nema svrhe biti negativan i da u njegovom životu ima puno toga dobroga. Tada je snagu pronalazio u porodici i prijateljima koji su mu bila najveća podrška.
„Proveo sam gotovo godinu dana po bolnicama. Nažalost, naše zdravstvo je takvo kakvo je, kao i uslovi u bolnicama. U toplice sam stigao sa hrpom bakterija, neke su bile opasne i po druge pacijente, te sa dva dekubitusa. Moj boravak u zaraznoj se na kraju odužio na dva mjeseca. Nakon tog perioda, vratio sam se u toplice gdje je zapravo započela moja rehabilitacija. Kada sam najviše trebao vježbati i napredovati, nisam, radi konstantne temperature između 38 i 40 stepeni i tako konstantno tri mjeseca. U toplicama sam taj drugi put proveo pola godine, kada sam konačno pušten kući, u sada jedan, novi i posve drugačiji svijet“, priča on.
Na početku paralizovan od prsa naniže, danas može da pokreće ruke. Prepun optimizma i pozitivne energije, odlučio je da od svog života napravi avanturu jer je shvatio da samosažaljevanjem ne čini nikome dobro.
„Nakon nesreće sam htio putovati, ali nisam imao s kim. Prva ideja je bila da odem na gliser, nakon čega je uslijedio odlazak na festival s prijateljem. Moje prvo, duže putovanje je bilo u Sarajevo, a nakon toga sam proputovao pola Europe. Na tim putovanjima sam shvatio da želim nešto više, dalje, ekstremnije, da želim osjetiti da sam otišao daleko od kuće i testirati svoje granice. Može se reći da mi je put u Maroko promijenio život. Sada radim upravo ono što sam i htio, radim nešto što volim i uživam“, rekao je Slaven za eTrafiku.
Danas putovanja igraju veliku ulogu u njegovom životu. Iako je već deset godina u kolicima, putovanja su ta koja ga čine slobodnim i tokom cijelog puta ga drži adrenalin koji ga usrećuje. Tako je uspon na Monastery u Petri bilo jedno od najznačajnih putovanja za Slavena. Putovanje u Maroko, penjanje do legendarnog monumentuma u Petri, kupanje u Mrtvom moru, vožnja Saharom i upoznavanje nomada su priče kojih će se uvijek rado sjećati.
„Spontano smo uplatili izlet džipom u Saharu i vodič nas je odveo u beduinsko selo. Tu se nalazila jedna nastamba gdje živi jedan muškarac, njegove tri žene i njihovih sedmoro djece. Djeca su bila opuštena i čitav dan smo proveli igrajući se sa njima. Jedna od ćerki je poželjela da mi da pet, ali s obzirom da su moji prsti savijeni, djevojčica je ostala gledati u mene zbunjeno. Tada se nasmijala i stavila je svoje prste kao i ja, i tako smo jedno drugom dali pet, uz njezinu gestikulaciju rukama i usnama, glumeći tigra“, prisjeća se naš sagovornik.
Iako bi neki, naizgled mnogo hrabriji od njega, odustali od ljubavi, on nije. Mislio je da nikada neće naći djevojku, ali se ubrzo uvjerio u suprotno. Gabrijelu je upoznao na ostrvu Krk i kako kaže bio je to klik na prvi pogled.
„Odmah smo shvatili da oboje želimo putovati. Želja nam je bila upravo Maroko. Zapravo, to sam ja rekao prvi, ali ona i dan danas tvrdi da je to njena ideja. Tako je sve krenulo i zapravo, zahvaljujući najviše njoj, danas sam tu gdje jesam, i radim ono što volim. Volimo se šaliti da sam ja ‘mozak’ a ona ‘mišići’. Ona me je naučila da su neke stvari u životu, recimo ljubav, vrlo jednostavne, ako ti je stalo do nekoga ništa ti nije problem učiniti za tu osobu i uvijek se nađe vremena za nju ako to želiš“, nastavlja on.
Iako je njegov prtljag sačinjen od 60% medicinske opreme, iako hoteli i automobil moraju biti prilagođeni za kolica, to ga ne sprječava da živi punim plućima. Njegove prave avanture tek slijede, a za ovu godinu kalendar je već popunio.
„Krajem septembra putujem u Australiju sa djevojkom, na mjesec dana, ukoliko dobijemo vize. Trenutno razmišljamo o odlasku u Indoneziju i Maleziju krajem januara, ali ko zna gdje nas put i vrijeme odvedu“, dodaje Slaven.
Ističe da će Australija za njega biti veliki izazov. Moraće da ponese najmanje 100 katetara i prvi put će Gabrijela sama da brine o njemu. Iako ga je ta činjenica na sekund uplašila, svjestan je da ako želi da putuje mora da bude spreman da izađe iz zone komfora. Nada se da će jednom uspjeti završiti Ekonomski fakultet i nastaviti porodični biznis za razvijanje kompjuterskih softvera.
Slavenove priče možete svakodnevno čitati na njegovoj Facebook stranici gdje ga prati više od 7.000 ljudi.
Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.