Koliko dana stane u pet godina? Koliko sati, minuta, momenata? Prilika, uspomena, sjećanja? Koliko razmišljanja, tuge i ponosa stane u tih 60 mjeseci?
Piše: Vanja Stokić
Pet godina, Gorane. Pet godina se nismo ni čuli ni vidjeli. Pet godina ne dišeš. Pet godina dišem sa smanjenim kapacitetom.
Vremenom sam se pomirila s tim da te nema, prestala da budem nijema kad te neko spomene. Nikad neću prestati da žalim, ali sam vremenom počela da budem zahvalna i srećna. Zato što sam imala priliku da dijelim vrijeme i prostor s tobom, Gorane.
Prestala sam da idem na groblje jer kasnije ne mogu da se sastavim. Ta ploča nisi ti i ne želim da vas poistovjećujem. Prestala sam da zamuckujem i snižavam ton kad govorim o tebi. Da krijem pogled.
Pominjem te često, prepričavam anegdote i proslijeđujem tvoje savjete. Bitno je da to radim. Ne smijem dozvoliti nijednoj sitnici da nestane iz moje glave. Sva sjećanja moraju biti na okupu.
Još uvijek imam ono staklo za objektiv i zaštitu za blic koje su mi poklonio. Znaš i sam da ih ne koristim, ali neka stoje. Bitni su mi. Krpicu sam izgubila. Negdje je na terenu, barem to razumiješ.
Danas nisam najbolje, Gorane. Ti bi to primijetio još izdaleka, a neki ljudi neće nikad. Ti si znao kad da budeš tu, a kad da mi daš prostora. Danas proživljavam iznova one užasne vijesti od prije pet godina. Danas rekonstruišem tvoje javljanje, odlazak na teren, slanje poruke, čekanje. Danas prizivam u pomoć sve čajeve posle terena, zajedničke priče i smijeh. Danas pravim plan za peto izdanje tvog konkursa, mora biti bolji nego svi prethodni.
Danas se silno trudim da budem zahvalna i ponosna, Gorane, ali mi ne ide. Oprosti. Obećavam da ću od sutra. Treba i meni barem jedan dan tuge.
Povezani tekstovi:
Voljela bih da sam imala priliku da se pozdravim