“Ne razumijem poriv opozicije u Republici Srpskoj da se stalno brane od etiketiranja lidera SNSD-a Milorada Dodika da su izdajnici i strani plaćenici. Suštinski je da shvate da postoji život izvan nacionalnog okvira i patriotizma, i to težak život kojim živi većina građana Republike Srpske.”
Piše: eTrafika.net; Naslovna fotografija: Elta TV
Ovo u intervjuu za eTrafiku kaže politička analitičarka Tanja Topić. Ona, između ostalog, smatra da bi bilo logično da se građani na izborima opredjeljuju prema ekonomskim i socijalnim temama, ali da to, kako ističe, kod nas još nije slučaj.
“Godinama slušamo glasače koji izlaze na izbore kako bi ‘nešto promijenili’ glasajući za iste, one koji će najbolje zaštititi njihove nacionalne interese. Nema veze što će biti nezaposleni, siromašni, jadni, što će djecu poslati u pečalbu, što će iz blata aplaudirati političkim gospodarima života i smrti, čekajući da korumpirane političare smijene omraženi stranci, vjerujući prodavačima magle, koji su se sjajno snašli u našem sistemu, za razliku od luzera, koji nisu znali koristiti ‘sistemske prečice’”, kaže Topićeva.
Kako vidite rasplet aktuelne političke krize u BiH?
Kakav god bude rasplet krize, ona je ostavila duboke posljedice na društvo u Bosni i Hercegovini. Ako su nam političari 30 godina kasnije, ponudili kao viziju u budućnost, neki novi potencijalni oružani sukob, makar i na retoričkoj razini, onda je tu za mene razlog da građani ove zemlje takvim političarima istog trena daju crveni karton. Naravno, to se neće desiti. Oni, kao i dobar dio političara u BiH, očekuju da im probleme riješe stranci, ti isti koje kritikuju za stanje u zemlji. Čini mi se da ćemo i dalje biti izloženi toj retoričkoj rafalnoj paljbi iz oružja etnonacionalnih vođa, koji svoje politike temelje na stalnoj proizvodnji straha, što im je garantovalo vlast svih ovih decenija. U izbornoj smo godini.
Da li Republici Srpskoj prijeti međunarodna izolacija ukoliko Dodik ne odustane od prijetnji od skore samostalnosti RS, ili će, pak, pod pritiskom sankcija lider SNSD-a “popustiti” i odblokirati rad zajedničkih institucija BiH?
U suštini Dodikove politike jeste osamostaljivanje Republike Srpske i on neće odustati da tu iluziju nudi građanima, unatoč tome što je veoma svjestan da je to nerealno. Iznenađuje samo je broj naivnih koji su povjerovali da je to moguće ostvariti. Dodik će se vratiti u institucije BiH, jer je to zatražio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Pritisak sankcija mogao bi, govorim hipotetički, zahvatiti i Srbiju i neke njene funkcionere, a samim tim bio bi sužen prostor Srbije za pomoć Republici Srpskoj, koja joj je prijeko potrebna. Tako smo u raspletu krize umjesto jednog „šefa“ Narodne skupštine RS dobili još jednog iz susjedne države. Dakle, procesi odlučivanja su po ko zna koji put izmješteni iz institucija, koje već godinama služe kao protočni bojler za odluke malog broja pojedinaca i partijskih vrhova. Istovremeno, manevarski prostor za uslovljavanja za povratak u institucije BiH je sužen.
Da li mislite da je Dodik, kako se već dugo spekuliše, dobio određene garancije iz Rusije da neće biti ostavljen na cjedilu u slučaju daljeg zaoštravanja odnosa sa Zapadom?
Ne znam kakve garancije je Milorad Dodik dobio od Rusije. Pitam se koliko je sigurno uzdati se u Rusiju, koja u ovom trenutku vodi velike bitke sa SAD, NATO i Evropskom unijom, kada su u žiži dalja dešavanja u Ukrajini, te pitanje Sjevernog toka 2. Republika Srpska je premala da bi bila na vrhu prioriteta, ali služi kao dobar zalog za političke igre bez granica, prijetnje i uslovljavanja. Jednom rječju, za produbljivanje haosa. Mi smo u javnosti stekli utisak, ako je vjerovati Dodiku i ljudima oko njega, da njegova politika i potezi imaju snažnu podršku „prijatelja“. Podrška Rusije se manifestovala u stavu prema novom visokom predstavniku u BiH, Kristijanu Šmitu, i OHR-u. Međutim, možemo se zapitati šta znači poruka koju su nedavno javnosti poslali njemačka ministarka vanjskih poslova Analene Berbok i ruski ministar Sergej Lavrov o tome da dvije države imaju zajednički interes da se situacija na Balkanu razvija prema pozitivnom scenariju, te da su obje države zainteresovane za obnavljanje prakse konsenzusa u radu ovog važnog mehanizma. Iz Srbije smo imali potpuno suprotan stav prema novom visokom predstavniku. Aleksandar Vučić je priznao OHR i Kristijana Šmita. Čini mi se da, u podjeli karata među međunarodnim akterima, kada govorimo o BiH, garancija iz Rusije onima koji se na nju oslanjaju neće biti dovoljna.
Koliko vlastima u Srbiji, konkretno Vučiću, odgovara ovakvo stanje u BiH, s obzirom na neriješeno pitanje Kosova*?
Srbija ima trenutno drugih briga, godinama neriješeno pitanje Kosova, ali vrlo rado u međunarodnim odnosima igra ulogu gašenja požara, koje nekada i sama izazove u Bosni i Hercegovini, želeći time da se u međunarodnom odnosima prikaže kao faktor stabilizacije i mira. Iz Srbije godinama stižu oprečne poruke prema BiH. Eskalacija zadnje krize u BiH sasvim sigurno da je donijela glavobolju, prije svih, Aleksandru Vučiću, s obzirom na to da zapadne zemlje već godinama igraju na predsjednika Srbije kao nekog ko ima pod kontrolom rukovodstvo Republike Srpske. U jeku krize, neki od srbijanskih ministara su slavodobitno najavili da je ujedinjenje Republike Srpske i Srbije počelo i da ga ništa ne može zaustaviti. Godinama Aleksandar Vučić ponavlja kako se zalaže za teritorijalni integritet i suverenitet BiH, dok, istovremeno, pored njega stoji Milorad Dodik, koji govori o otcjepljenju Republike Srpske i ujedinjenju sa Srbijom. U ovoj krizi Srbija se suočila sa međunarodnim pritiskom, upozorenjima o mogućim sankcijama, tako da joj ovakvo stanje sve teže pada.
Da li je opozicija u Srpskoj spremna da porazi Dodika i SNSD na predstojećim izborima?
Opozicija dugo vremena djeluje u „sjeni“ Milorada Dodika. Iako ga oštro kiritikuju, priskoče mu u pomoć kad mnogi pomisle da je satjeran u ćošak. Ona je godinama u defanzivnoj poziciji, braneći se od etiketiranja da su izdajnici, strani plaćenici, filijala „političkog Sarajeva“. Ne razumijem taj poriv da se brane i da uporno nastoje biti veći Dodik od Dodika na etnonacionalnom terenu. To je gubljenje energije. Taj prostor im je zauvijek izgubljen i ne treba mu se vraćati. Suštinski je da shvate da postoji život izvan nacionalnog okvira i patriotizma, i to težak život kojim živi većina građana Republike Srpske.
Kako ocjenjujete sadašnje stanje u opoziciji?
Trenutno se unutar opozicije bore sa dilemama ko je istinski opozicionar, ko je spreman preletjeti na drugu stranu, jer su ih izdavali i najgrlatiji opozicionari. Da li oni koji su izašli iz vlasti stoje u opozicionim redovima, ko je u poslovnim odnosima sa vladajućim, kome se može vjerovati i kako ubijediti građane da im nije stalo do funkcija, da nisu isti. Ta stigma je uspješno spinovana zadnjih deset godina, da su bili na vlasti i da ništa nisu uradili, a pri tome, onda padaju u vodu svi “uspjesi” ove vlasti. Opozicija će biti spremna da porazi Dodika kad izađe iz njegove sjene, kad prestane da se plaši stvari nazvati imenom i prezimenom, kad se obrati svim građanima Republike Srpske, bez zazora od njihove nacionalne i vjerske pripadnosti. Ovom društvu nije dovoljna slaba kopija vlasti.
Budući da je PDP već “prelomio” da Jelena Trivić bude kandidat za jednu od inokosnih funkcija, najvjerovatnije predsjednika RS, ko je, po vašem mišljenju, najbolji kandidat opozicije za srpskog člana Predsjedništva BiH? Da li je to Mirko Šarović, Milan Miličević, možda Nebojša Vukanović?
Ja ne bih favorizovala niti jednu osobu pojedinačno, jer odmah ulazite na klizav teren da ste pristrasni i da navijate za jednog od njih. Izbor kandidata je isključivo u rukama opozicije, a lični neću otkriti. Jedino logičko rješenje je da se usaglase oko jednog imena, jer sve druge kombinacije umanjuju im šansu za pobjedom. Mogu jedino ukazati na „logično“ objašnjenje kao prilog diskusiji oko izbora jednog kandidata. Ako stvari posmatrate iz ugla najjače opozicione partije, logično je da to bude sam predsjednik, bez obzira što će neki reći da je dugo u politici i što je potreban neki novi svježi dašak vjetra. Ako stvari posmatrate iz ugla političkih rezultata, onda se kao logičan izbor nameće Milan Milićević, kao čovjek koji godinama odnosi pobjede nad daleko moćnijim političkim protivnikom i pokazuje zavidne rezultate, za kojeg će pak neki drugi reći da nije dovoljno „prepoznatljiv“. Ako govorimo iz ugla Nebojše Vukanovića, onda je on najbolji izbor, s obzirom na to da uživa veliku podršku među građanima, na terenu je danonoćno, a njemu će oni treći zamjeriti nedostatak jakih partijskih leđa i nedostatnu infrastrukturu. Tako da nije lako razriješiti ovu dilemu opozicije.
Da li vjerujete u mogućnost dogovora između SDS-a, PDP-a i Vukanovića s jedne strane, i DNS-a, kojeg predvodi Nenad Nešić? Da li je DNS, trenutno, bliži vlasti ili opoziciji?
Mislim da je propuštena prilika da se riješi zagonetka da li je DNS istinska ili opozicija sa figama u džepu. Nije uslijedila lustracija, odnosno da se propita uloga koju je ova partija imala u decenijskom sudjelovanju u vlasti. Mislim i da dobar dio građana ne vjeruje u stvarni preobražaj i još uvijek ovu stranku i njenog lidera percipira bliskim vladajućima. Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na prelazak najvećeg kritičara vlasti Dragana Čavića u njihove redove. Da li je moguć radikalan zaokret u stavovima, mišljenjima, idejama, ocjenama pojedinih političara preko noći i šta je stvarna pozadina takvih političkih kopernikanskih obrta? Logično je da u opozicionim redovima postoji sumnja, nepovjerenje, na drugoj strani i svijest o neophodnosti zbijanja opozicionih redova i jačanju postojećeg bloka. I to je taj raskorak između političkog pragmatizma i vrijednosnog opredjeljenja da sa onima koji su bili u vlasti ni po koju cijenu ne želite stajati na istoj strani.
Da li će ekonomske teme, katastrofalna socijalna i demografska situacija u predstojećoj predizbornoj kampanji konačno potisnuti u drugi plan “velike” nacionalne teme?
Logično bi bilo da su građani proteklih deset godina glasali na ovaj način, da se opredjeljuju prema ekonomskim i socijalnim temama, ne po patriotskim bicepsima političara i to bi bilo logično u društvima u kojima su građani politički osviješćeni, a ne izmanipulisani, ucijenjeni. Kod nas to nije slučaj, jer ja u našem ponašanju vidim krupnu logičku grešku. Čak su i u dijelu osviješćenosti, koja je ujedno i frustracija zbog korumpiranosti, ustuknuli pred nacionalnim zanosom. Disciplinovani partijski i administrativni vojnici glasaju prema nacionalnim krupnim pitanjima, dakle partijskom nalogu, oni koji su nezadavoljni životnim standardom i odgovorom politike na socijalna i ekonomska pitanja, obrazovanje, zdravstveni sistem, uglavnom izborni dan provedu kod kuće.