U Bosni i Hercegovini duže od tri decenije postoji mjesto gdje djeca bez roditeljskog staranja pronalaze sigurnost, ljubav i porodicu. To su SOS Dječija sela, koja su odgojila stotine djece i podržala na hiljade porodica kroz različite programe pomoći i prevencije. Nedavno su napravila i važan iskorak, iz statusa predstavništva međunarodne organizacije prešli su u lokalnu registraciju, čime su postali punopravna članica Međunarodne federacije SOS Dječjih sela i time potvrdili da ostaju ovdje dugoročno, da podržavaju i pomažu svako dijete kojem je pomoć potrebna.
Piše: Petar Mandić; Foto: SOS Dječija sela
Tokom 2023. godine, prema podacima Republičkog i Federalnog zavoda za statistiku, 953 djece bez roditeljskog staranja pronašlo je smještaj u ustanovama širom Bosne i Hercegovine. Među njima, 156 djece i mladih bilo je smješteno u SOS Dječjim selima. Samo tokom jula ove godine u programima i servisima SOS Dječjih sela BiH bilo je 1.509 učesnika, uključujući djecu, mlade, roditelje, staratelje i hranitelje.
Kroz brojne programe SOS Dječija sela reaguju na najvažnije potrebe djeteta uključujući centre za rani rast i razvoj, programe jačanja porodica u riziku, porodični oblik brige, centre za hraniteljstvo, programe samostalnog življenja uz podršku za mlade koji izlaze iz brige, centre za mlade, centre za zapošljavanje i samozapošljavanje mladih, kao i kroz zagovaranje i rad na podršci i unaprjeđenju sistema za podršku djeci, mladima i porodicama.
„Nastojimo da radimo ono što sistem u tom momentu ne može ili društvo nema dovoljno kapaciteta. Kada se nešto adekvatno razvije onda prepuštamo te programe i nastojimo ići dalje i zadovoljiti narednu potrebu. Tako smo, npr. nekada imali i obdaništa koja smo gradili i vodili, ali kako su sistem i društvo uspijevali da zadovolje tu potrebu, tako smo obdaništa poklonili lokalnim zajednicama, a mi smo nastavili dalje ka potrebama djece koja još nisu zadovoljena”, govori nam nacionalni direktor SOS Dječjih sela u BiH, Malik Garibija.
Rad u SOS Dječjim selima u BiH pruža im priliku da iz dana u dan svjedoče čudima promjena. Kada dođe dijete koje je tiho, uplašeno i povučeno, a onda ga, nakon nekoliko mjeseci, vide nasmijano, sigurno, uključeno u školske aktivnosti, kako se igra i stvara prijateljstva, ti trenuci vraćaju vjeru u ono što rade i daju smisao svakom njihovom naporu.
„Ono što me dodatno motiviše jeste saznanje da djeca dobijaju priliku da odrastaju u sigurnosti porodičnog doma kroz hraniteljstvo, ili kada mlada osoba koja je izašla iz naše brige uspije pronaći posao, osnovati porodicu i živjeti samostalno. To su priče koje potvrđuju da naš rad ima trajnu vrijednost. Djeca i porodice su naš podsjetnik zašto postojimo i upravo oni su razlog i snaga da nastavimo graditi sisteme podrške koji mijenjaju živote, jedan po jedan”, dodaje Garibija.
Važno je istaći da SOS Dječija sela ne završavaju brigu sa 18. rođendanom mlade osobe, ostaju uz nju kako bi joj pomogli da se osamostali. Od osnivanja do danas to su radili za svu djecu koja su odrastala u SOS porodičnom obliku brige, tako što su ih uključivali u SOS program samostalnog života uz podršku, što podrazumijeva stručnu i materijalnu podršku i mentorstvo.
„Za one koji će redovno studirati to se čak proteže sve vrijeme studija i još dodatnu godinu nakon završetka studija. Za one koji neće studirati to podrazumijeva podršku do stabilizacije i zaposlenja. Imamo pravilo da priprema za samostalni život počinje danom dolaska u SOS porodicu, upravo da bi mladi što lakše prevazišli ovaj teški i izazovni period. Tu su i drugi vidovi podrške, od osnivanja do danas smo sufinansirali kupovinu više od 30 stanova za mlade koji izlaze iz brige. Radimo sve što možemo da osiguramo da su dobro, zdravo i stabilno, da se mogu školovati dalje ako žele, da imaju krov nad glavom i posao. Ni tu nije kraj, mi ostajemo za ove mlade ljude tu i kada već postanu odrasli ljudi, ako zapadnu u situcije s kojima se ne mogu sami nositi, baš kao što bi svaka porodica i uradila. Kod nas ne postoji granica kada prestaje briga, ali držimo fokus da ne stvorimo sistem ovisnosti, nego da mlade podržimo ka neovisnosti i samostalnosti”, ističe on.
Pored programa koji podrazumijevaju individualnu brigu i podršku, imaju i šire programe za mlade, pa je tako samo 2024. godine, 1.600 mladih bez roditelja, mladih u riziku i mladih iz zajednice dobilo podršku kroz projekte zapošljavanja i edukacije, a među njima je 337 mladih osoba koji su izlazili iz sistema javne brige.
„Dakle, govorimo o cijelim generacijama mladih ljudi koji su kroz SOS Dječija sela dobili priliku da žive u sigurnom okruženju, uče, razvijaju se, te da uz našu podršku započnu samostalan život i grade svoju budućnost. Među njima su čak i mladi koje smo podržali da pokrenu vlastite poslove i danas imaju svoje firme”, ponosno govori Malik.
Kako ističu, njihov rad i trud bi bio nemoguć bez široke podrške sugrađana u Bosni i Hercegovini, njihovih kuma i kumova, bez kompanija koje ih podržavaju, bez institucija s kojima sarađuju, kao i bez individualnih, korporativnih i institucionalnih donatora do kojih uspijevaju doći van granica Bosne i Hercegovine.
„Zahvaljujući zajedničkom doprinosu svih nas, SOS Dječija sela mogu realizovati sve ove servise i biti tu za djecu. Jedna afrička poslovica kaže da je potrebno selo da se podigne dijete, i zaista je tako. Ovo je zajednički napor svih nas kao pokreta, a mi samo imamo privilegiju da smo oni koji realizuju podršku. Svi koji su dio ovog pokreta doprinose i nezamjenjivi su. Ovdje moram istaći da za nas ne postoji mala pomoć, prema svakoj konvertibilnoj marki se nastojimo ponašati s jednakom odgovornošću i poštovanjem, jer je snaga ovog pokreta u zbiru svih koji pomažu i to je ono što osigurava stabilnu podršku djeci”, naglašava on.
Saradnja obuhvata institucije svih nivoa vlasti, od državnih i entitetskih, preko kantonalnih, pa do opštinskih i gradskih struktura. Kroz zajedničke inicijative osigurali su sredstva za nastavak postojećih i razvoj novih programa, a tokom 2024. godine potpisali su ukupno 48 novih memoranduma, protokola i sporazuma. Poseban značaj imaju partnerstva u vezi s razvojem hraniteljstva, podrškom mladima u procesu osamostaljivanja i jačanjem sistema socijalnih usluga. Iz spoznaje da u postojećem sistemu hraniteljstva nedostaje adekvatna i kontinuirana podrška nastali su SOS centri za hraniteljstvo.
„Hraniteljstvo je porodični oblik brige o djeci bez roditeljskog staranja, a porodični oblik brige je upravo razlog zbog kog su SOS Dječija sela nastala i zbog čega postoje, stoga je naš najveći strateški interes rast i razvoj hraniteljstva uz adekvatnu podršku kako bi djeca u hraniteljskim porodicama imala sve što im je potrebno. Centri nisu samo servisna podrška, već i mjesta povezivanja i razmjene iskustava, gdje hranitelji grade zajednicu koja zajedno nosi odgovornost za djecu. Njihova uloga u budućnosti je strateška, jer širenjem mreže SOS centara za hraniteljstvo u BiH želimo osigurati da svako dijete, koje je izgubilo ili nema roditeljsku brigu, dobije priliku da odrasta u toplini porodičnog doma i da to dijete i njegovi hranitelji imaju adekvatnu brigu i podršku”, ističe Malik.
Trenutno djeluju dva centra, i to u Sarajevu i Tuzli. Do 2027. planiraju otvoriti još šest centara kako bi uspjeli osigurati prisustvo u svakom dijelu zemlje i podršku svakoj hraniteljskoj porodici.
U domovima više od 100 beba
Sistemski najveći izazov vide u nedovoljno razvijenom, zastarjelom i prevaziđenom sistemu socijalnih usluga. U Bosni i Hercegovini djeca bez roditeljskog staranja, čak i bebe, u velikom broju odrastaju u klasičnim velikim ustanovama umjesto u alternativnom porodičnom obliku brige poput hraniteljstva ili malih porodičnih domova.
„O štetnosti koju to nosi, postoje napisano hiljade tomova stručne literature, a ipak, upravo sada, imamo više od 100 beba uzrasta nula do tri, smještenih u ove velike klasične domove. Ostali smo jedno od rijetkih i usamljenih ostrva u Evropi gdje je nešto takvo moguće. Također, postoje specifične potrebe na koje još ne možemo odgovoriti sami, a za koje društvo također nema nikakve ili nema dovoljne kapacitete. Tu se ističe pitanje nedostatka porodičnog oblika brige za djecu sa poteškoćama. U sistemu nedostaje i dječjih psihijatara i zdravstvenih usluga za djecu sa psihijatrijskim smetnjama, i socijalnih servisa za ovu djecu”, ističe nacionalni direktor SOS Dječjih sela u BiH.
Svaka priča u SOS selu je posebna i svaka nosi svoju težinu. Svako dijete, svaka porodica, svaki susret ostavlja trag. Priča koja je nedavno posebno dirnulo bila je priča jednog bračnog para koji je prošao kroz obuku za hraniteljstvo.
„Nakon što su dobili rješenje da su verifikovani kao hranitelji, rekli su nam, pomalo sa strepnjom, a pomalo sa strpljenjem, da ko zna koliko će morati čekati da im bude dodijeljeno dijete u brigu. I onda se dogodilo čudo. Samo dva dana nakon što su primili to rješenje, u njihov dom je stigla beba. Njihova radost je bila neopisiva. Vidjeti kako se njihov dom ispunio smijehom, nježnošću i toplinom, a kako je u isto vrijeme ta mala beba, željna ljubavi i pažnje, pronašla sigurno utočište, a to je trenutak koji se ureže duboko u srce. To je bila slika onoga što hraniteljstvo u svojoj suštini znači, pružiti djetetu ne samo krov nad glavom, nego i osjećaj pripadnosti, sigurnosti i ono najvažnije ljubav”, prisjeća se Garibija.
Svakodnevni život jednog djeteta u SOS porodičnom obliku brige izgleda vrlo slično životu djece u svakoj drugoj porodici, ispunjen je toplinom, rutinom i osjećajem pripadnosti. Slobodno vrijeme provode u igri, sportskim aktivnostima ili hobijima, baš kao i njihovi vršnjaci. Odlazak na ljetovanja, zimovanja, izlete i u kupovinu donosi im posebne trenutke radosti, a zajedno stvorene uspomene ostaju za cijeli život. U mnogim porodicama prisutni su i kućni ljubimci, o kojima djeca rado brinu, učeći tako odgovornost i razvijajući osjećaj nježnosti.
„U svakoj porodici živi do šestero djece različitog uzrasta, o kojima brinu dvije SOS mame/roditelji, a nekada imamo i SOS parove (supružnici). Srodnike nikada ne razdvajamo tako da biološka braća i sestre uvijek žive zajedno. Svi oni zajedno dijele kuću ili stan i vode porodičan život u pravom smislu te riječi. Djeca idu u lokalne škole, imaju prijatelje iz zajednice i aktivno učestvuju u društvenom životu. Pisanje zadaća i učenje važan su dio njihove svakodnevice. Nekima matematika ili strani jezik idu lakše, dok drugima to predstavlja izazov, ali uvijek imaju podršku SOS roditelja i starije SOS braće i sestara. Kroz zajedničko učenje djeca ne razvijaju samo znanje, već i strpljenje, upornost i vjeru u sebe. Radost uspjeha i prevazilaženje poteškoća gradi njihovo samopouzdanje i daje im osjećaj da mogu savladati svaki zadatak” , govori nam on.
Integracijom porodica u lokalne zajednice napravljen je značajan iskorak u ovom polju. U praksi, porodice koje su nekada živjele fizički u dječjim selima, sada su preseljene u kuće i stanove u zajednici uz isti nivo podrške.
Građani mogu pomoći na više načina, kroz donacije, saradnjom ili jednostavno kroz širenje vijesti o onome što SOS Dječija sela rade. Najjednostavniji oblik podrške je kumstvo, odnosno mjesečno doniranje novca. Kumstvo u SOS Dječjim selima u BiH znači da postajete stalni mjesečni donator porodicama i djeci o kojima brinu. To je vid dugoročne podrške gdje kumovi svojim redovnim uplatama, u iznosu koji sami odaberu omogućavaju brigu o djeci bez roditeljskog staranja.
„Kroz kumstvo omogućavate djeci odrastanje u toplom, sigurnom i porodičnom okruženju, a ujedno ostajete povezani s njihovim životima kroz redovne novosti i pisma koja šaljemo našim kumovima”, dodaje on.
Program mjera podrške u Tuzlanskom kantonu
Na području Tuzlanskog kantona radna grupa sačinila je program mjera podrške mladima iz sistema javne brige i procesu osamostaljenja, te su ga uputili na dalju proceduru i trenutno čeka na odobrenje Vlade Tuzlanskog kantona.
„Stavili smo četiri ključne mjere kada su u pitanju konkretna podrška mladima iz sistema javne brige to je između ostalog psihosocijalni tretman, stambeno zbrinjavanje, radno zaposlenje, kao i određena osposobljavanja za neke njihove određene vještine sa kojim su se oni konkretno suočavali. To će nam biti pomoć jer smo tim mjerama uključili i veći broj ustanova koji će biti u obavezi da pruže određenu vrstu podrške. Najveću brigu odnosno najveću pomoć koji oni mogu pružiti jeste opet od strane stručnih radnika zaposlenih u centrima za socijalni rad kao i stručnih radnika sa kojim su djeca odrastala. To su pretežno domovi za djecu bez roditeljskog staranja ili SOS Dječija sela”, govore nam iz Centra za socijalni rad Tuzla.
Takođe projekat međunarodne organizacije „Catholic Relief Services” (CRS) — Kreiranje odgovarajućih rješenja za aktivnu podršku mladima iz brige (KORAK), usmjeren je na podršku mladima koji se pripremaju za izlazak i onima koji su već napustili sistem brige. Aktivnosti projekta KORAK usmjerene su na stvaranje što boljih preduslova za uspješno osamostaljenje mladih, kako bi postali vrijedni i odgovorni članovi društva.
„Cilj je uspostaviti blisku saradnju između nadležnih ministarstava, centara za socijalni rad, domova za djecu bez roditeljskog staranja, lokalnih zajednica, službi za zapošljavanje i nevladinih organizacija, kako bi zajednički doprinijeli poboljšanju uslova za osamostaljenje mladih koji izlaze iz sistema brige. Naš rad bi se u najkraćem mogao podijeliti u dva pravca. Jedno je rad ‘kroz sistem‘, odnosno zagovaranje za donošenje sistemskih rješenja kroz već pomenute programe mjera, ali i kroz edukaciju profesionalaca koji rade sa djecom bez roditeljskog staranja, a drugo je direktna podrška mladima, koja uključuje i pomoć mladima pri opremanju stanova, polaganju vozačkog ispita, nabavku određene opreme za rad, zapošljavanju i slično”, rekli su nam iz organizacije CRS.
CRS, kroz projekat KORAK, doprinosi i osnaživanju mladih koji izlaze iz sistema alternativne brige. Osim podrške koja se ogleda u materijalnoj pomoći, osluškujući njihove potrebe i želje, do sada su organizovali desetak radionica kako bi mladima omogućili da steknu određena znanja i vještine.
„Iz jedne takve radionice nastala je i brošura ‘Umijeće osamostaljivanja’ a iz nje i poseban planer ‘Moj plan osamostaljivanja’ kao vodič kroz najvažnije aspekte samostalnog života. Osim što se može koristiti kao klasični rokovnik, ovaj planer sadrži i savjete o finansijskoj pismenosti, životnim vještinama, mentalnom zdravlju, te ličnom razvoju i njegovom unapređenju” , govore nam iz organizacije CRS.
Preuzimanje odgovornosti za sopstveni život
Najveći problem sa kojima se susreću mlade osobe kada izlaze iz sistema javne brige jeste njihov strah u vezi preuzimanja vlastite odgovornosti. Tokom odrastanja u ustanovama pretežno imaju osobu na koju se mogu osloniti, odgajatelja koji je tu s njima 24 sata. Zatim, tu je i stambeno zbrinjavanje kao i redovno stalno zaposlenje.
„Mi kao ustanova poduzimamo određene mjere i radnje u vidu socijalnih tretmana, gdje se prilikom izlaska napravi određeni član zaštite na osnovu kojeg mi dogovorimo određene aktivnosti koje ćemo imati prije izlaska iz ustanova, kao i aktivnosti nakon izlaska iz ustanova. Centar za socijalni rad Tuzla, primjenjuje određene prakse u vidu da svaku mladu osobu koja izađe iz sistema ne ostavimo same, nego im uvijek budemo na raspolaganju, da nam se u svakom trenutku mogu obratiti za određeni vid savjeta, podrške, kao i neku vrstu pomoći kada se nađu u nekom problemu”, govore nam iz Centra za socijalni rad Tuzla.