Školsko zvono u Bosni i Hercegovini odavno više ne označava kraj radnog dana. Za mnoge učenike, ono je samo znak da se nasilje seli iz učionice na ekrane telefona. Današnji digitalni svijet ne poznaje radno vrijeme, trauma koja počne u školskoj klupi, nastavlja se u spavaćoj sobi, a sistem često odgovara tišinom. Lancem prebacivanja odgovornosti nasilje dobija na snazi, a žrtva ostaje zanemarena.
Tekst i fotografije: Petar Mandić
Iako Bosna i Hercegovina posjeduje sistemski okvir i precizne smjernice za postupanje u slučajevima nasilja nad djecom, stvarni odgovor na terenu često zavisi isključivo od kvaliteta i hrabrosti pojedinaca u stručnim službama škola.
„U slučajevima kada nasilje poprimi obilježja krivičnog djela, nadležni su obavezni pozvati policiju. Ukoliko je djetetu potrebna medicinska pomoć, zove se hitna pomoć. Problem je što se danas sve više takvih ponašanja, naročito onih u digitalnom okruženju, pravno kvalifikuju kao krivična djela ili prekršaji, dok su ostala ponašanja predmet disciplinskog postupka unutar same škole”, govori nam Elmedin Muratbegović, profesor sa Katedre za kriminologiju Univerziteta u Sarajevu.
Najveći izazov modernog doba je, bez sumnje, virtuelno nasilje. Dok se konvencionalno nasilje lakše prepoznaje i rješava, nasilje u digitalnom prostoru ostaje siva zona u kojoj djeca dominiraju, a odrasli pokušavaju da ih sustignu.
„Danas je definitivno najprisutnije nasilje u digitalnom okruženju, koje se ujedno i najteže rješava, jer odrasli u prosjeku kasne za djecom kada su u pitanju informacijsko-komunikacijske tehnologije. S druge strane, postavlja se pitanje ‘tamne brojke’, koliko djeca uopšte prijavljuju nasilje? Bila bi nam neophodna studija koja bi utvrdila koju vrstu nasilja mladi najmanje prijavljuju, a koja je među njima najprisutnija”, govori nam Muratbegović, koji je autor Smjernica za postupanje u slučajevima nasilja nad djecom.
Kao ključni korak ka sigurnijem okruženju, profesor Muratbegović ne vidi samo izmjene zakona, već korjenitu promjenu u pristupu djeci i društvenim vrijednostima. On ističe da djeca samo imitiraju svijet odraslih, koji je često zagađen nasilnom komunikacijom.
„Moramo prilagoditi nastavne programe stvarnim potrebama djece, a ne normama nastavnog osoblja. Potrebno je razvijati empatiju i nenasilnu komunikaciju kako bismo djecu bar djelomično istrgli iz snažnih ‘ralja predatorskog kapitalizma balkanskog tipa’. Moramo razvijati nultu toleranciju na nasilje i kod odraslih, jer djeca su naša ogledala, ona samo imitiraju ono što vide kod nas”, naglašava nam on.
Razlika između sukoba i nasilja
Vršnjačko nasilje više nije ono što je bilo prije trideset godina. Nekada se to odnosilo samo na ono što se dešavalo u školi, a razvojem tehnologije ono postaje perfidnije i zauzima prostor i u digitalnom svijetu.
„Ključno je prvo naučiti razliku između običnog dječjeg sukoba i sistemskog nasilja. Granica leži u dinamici moći i namjeri. Sukob je situacija u kojoj se djeca spore oko različitih mišljenja bez jasne premoći jedne strane, i to se rješava komunikacijom. Nasilje je nešto sasvim drugo, to je svjesno, namjerno i ponavljano nanošenje štete. Tu je uvijek prisutna neravnoteža moći, a cilj je kontrola i zastrašivanje. Ako to ne razlikujemo, nećemo moći ni intervenisati na pravi način”, govori nam Senada Mujić, viša asistentica studijskog programa Pedagogije u Tuzli.
Digitalno nasilje razlikuje se od fizičkog nasilja jer se odvija u virtuelnom okruženju i može da stvori stalan osjećaj prijetnje kod djece, gdje god se nalazili. S mobilnim telefonima, tabletima i društvenim mrežama, nasilje više nije ograničeno samo na učionicu, ono se može dogoditi bilo kada i bilo gdje.
„Digitalno nasilje može imati mnogo oblika, uključujući uvrede ili prijeteće poruke, neovlašteno dijeljenje fotografija ili videa, krađu identiteta i zloupotrebu ličnih podataka, društvenu izolaciju ili širenje glasina, otkrivanje ličnih podataka ili ‘doxing’, govor mržnje…Sve ove radnje mogu naštetiti privatnosti, sigurnosti i mentalnom zdravlju djeteta. Stoga, sajber nasilje zahtjeva pažnju škole, roditelja i društva, jer je šteta koju uzrokuje često ozbiljna i dugotrajna”, naglašava Senada Mujić.
Važnu ulogu u vršnjačkom nasilju imaju i pasivni posmatrači, koji ne poduzimaju ništa da zaustave nasilje. Kako bi djeca postala zaštitnici, a ne samo pasivni posmatrači važno im je ponuditi efikasne strategije za podršku žrtvi.
„Razvijanje empatije za situaciju žrtve kod djece može povećati njihovu motivaciju da se zauzmu za svoje vršnjake. To ne uključuje direktno suočavanje s agresorom, već geste koji će učiniti da se žrtva osjeća prihvaćenom i podržanom. Igranje uloga također se može koristiti za istraživanje emocija povezanih s različitim ulogama učesnika, i potaknuti djecu da razmišljaju o vlastitom ponašanju kada svjedoče vršnjačkom nasilju. Kratki filmovi u kojima žrtve dijele svoja iskustva mogu biti korisni u podizanju svijesti, podsticanju empatije i pomaganju djeci da razumiju posljedice vršnjačkog nasilja”, zaključuje ona.
Kazne za roditelje u Jajcu
Da sistem može da funkcioniše pokazuje primjer osnovne škole „13. rujan” iz Jajca, gdje je jedan snimak fizičkog nasilja postao prekretnica za cijelu zajednicu. Jedan od najtežih trenutaka u rješavanju slučaja bio je suočavanje s roditeljima i pritiskom javnosti. Škola je okupila sve roditelje aktera u fiskulturnu salu, suočavajući ih sa posljedicama nasilja i odgovornošću koju snose.
„Pojavio se video snimak gdje jedna djevojčica napada drugu, dok ostali aplaudiraju i snimaju. Dobili smo snimak tokom vikenda i odmah u ponedjeljak prijavili policiji. Reakcije roditelja su bile šarolike, smatrali su da je reakcija škole nepotrebna jer se sve desilo van škole i u večernjim satima. Međutim, to su naši učenici i nismo smjeli ostati po strani bez obzira na vrijeme i mjesto događaja”, prisjeća se direktorica osnovne škole Iva Ladan.
Postupak je vođen pred nadležnim sudom u Jajcu u skladu s propisima koji se odnose na maloljetnike.
„S obzirom na to da se radilo o maloljetnicima, najveću i jedinu zakonsku odgovornost snosili su roditelji, odnosno staratelji. Prema informacijama kojima raspolažem, roditeljima su izrečene novčane kazne, a čitav događaj je pred nadležnim sudom u Jajcu okvalifikovan kao prekršaj. Škola je djelovala u skladu sa statutom te izrekla odgojno-disciplinske mjere o težini povrede koja se dogodila”, govori nam ona.
Direktorka ove škole naglašava da je ključ u multisektorskom pristupu koji Jajce primjenjuje i danas.
„Najveći izazov bio je zaštititi djecu od pritiska javnosti i širenja snimka na mrežama. Škola, policija, sud i Centar za mentalno zdravlje moraju djelovati zajedno. Moja poruka učenicima je da nasilje nikad nije njihova krivica i da prijavljivanje nije sramota, već hrabar korak”, ističe nam Iva Ladan.
Sudovi bez jasnih podataka
Za potrebe ovog teksta, obratili smo se na adrese 13 sudova u Bosni i Hercegovini i zatražili podatke o slučajevima vršnjačkog nasilja. Međutim, jasne podatke u većini slučajeva nismo mogli da dobijemo jer sudovi, u svojoj evidenciji, ove predmete ne označavaju kao vršnjačko nasilje, već prema konkretnoj kvalifikaciji djela, što je širok spektar prekršaja i krivičnih djela.
Tako nam je Osnovni sud iz Banjaluke poslao podatke za sve slučajeve u kojima su učestvovali maloljetnici u proteklih deset godina, iako učešće maloljetnika ne znači automatski da se radi o vršnjačkom nasilju. Zbog ograničenih resursa, u ovom Sudu nisu mogli da pregledaju pojedinačno svaki od 360 slučajeva, kako bi razdvojili vršnjačko nasilje od ostalih kršenja zakona.
Sudovi iz manjih mjesta su ipak uspjeli da pregledaju pojedinačne predmete, pa tako Zvornik bilježi nula registrovanih slučajeva vršnjačkog nasilja u posljednjih deset godina, Modriča samo jedan, a Zenica njih 17.
Sud u Mrkonjić Gradu je u svojoj evidenciji pronašao devet prekršajnih postupaka zbog tuča maloljetnika, od kojih su se tri desile u krugu škole. Sud u Tesliću je u posljednjih deset godina tri puta izrekao mjeru sudskog ukora za prekršaje sa elementima vršnjačkog nasilja.
Ipak, to što neki sudovi nemaju podatke o vršnjačkom nasilju, ne znači da se ono ne dešava u njihovim opštinama.
Sukobi sa interneta prelaze u učionice
Iz Institucije ombudsmena za ljudska prava ističu da im se djeca rijetko obraćaju direktno, već to čine roditelji, često nezadovoljni brzinom ili načinom na koji škole reaguju. Posebno upozoravaju na opasnost virtuelnog nasilja koje se, zahvaljujući društvenim mrežama, nastavlja i nakon što se školsko zvono oglasi, narušavajući mentalno zdravlje djece do kasno u noć.
„Ono što je za mene zaista porazno, su situacije u kojima neko pokušava zataškati nasilje, naročito nakon tragičnih slučajeva kojima smo svjedočili u regionu. Ne mogu to da shvatim. Kao odrasle osobe moramo raditi svoj posao kako treba, manja je šteta pokrenuti sve protokole i alarmirati Centar za socijalni rad i policiju, čak i ako se ispostavi da je bio samo izolovan incident, nego ne reagovati uopšte dok se nešto strašno ne desi”, govori Aleksandra Marin Diklić, šefica odjela za praćenje prava djece i pomoćnica Institucije ombudsmena za ljudska prava.
Škole se često suočavaju sa izazovima saradnje sa roditeljima, ali i sa tankom linijom odgovornosti kada se sukobi sa interneta preliju u učionice. Iz Institucije ombudsmena naglašavaju da rješenje nije u pukom premještanju djeteta u drugu školu, već u sistemskom radu sa svim akterima.
„Škola ne može sama riješiti problem bez uključivanja roditelja i drugih nadležnih institucija. Često smo svjedoci da roditelji žele po svaku cijenu da se nasilno dijete ukloni iz škole, ali mi moramo razmišljati šire. Problem se ne rješava samo ispisivanjem djeteta iz jedne škole u drugu, jer se tamo najčešće problemi samo nastavljaju. Danas nije lako biti dijete u svim ovim globalnim izazovima”, ističe ona.
Dok odrasli raspravljaju o protokolima, od 2013. godine „Plavi telefon”, pod okriljem udruženja Nova generacija, predstavlja ključnu tačku oslonca za djecu i mlade širom Bosne i Hercegovine. Kao jedina anonimna i povjerljiva linija ovog tipa u Bosni i Hercegovini, nudi prostor u kojem mladi mogu otvoreno da govore o svojim strahovima i problemima, bez obaveze da otkrivaju svoj identitet. Ipak, alarmantan je podatak da su razgovori o mentalnom zdravlju danas pet puta učestaliji nego u periodu prije pandemije virusa korona, čineći trećinu ukupnog broja poziva. Broj savjetodavne linije za djecu je: 080 050 305 i pozivi su besplatni.
„Iza svake slušalice i četa stoje stručnjaci, psiholozi koji prolaze višemjesečnu obuku, teorijsku i praktičnu, kako bi bili spremni za najteže krizne situacije. Iako je primarni cilj očuvanje povjerljivosti, u trenucima kada je život djeteta ugrožen, savjetnici postaju most prema nadležnim institucijama, poput policije i centara za socijalni rad”, govori Maja Kovačević psihološkinja i programska radnica Udruženja Nova generacija.
Nasilje maksirano u šale
Statistika za 2025. godinu, pokazuje da su posebno kritični zimski mjeseci i kraj godine, kada se bilježi nagli porast poziva vezanih za suicidalne misli, nekada i do osam poziva sedmično. Uz mentalno zdravlje, nasilje u porodici i vršnjačko nasilje ostaju teme koje zahtijevaju hitnu pažnju društva. Razlozi pozivanja su najčešće povezani s mentalnim zdravljem, od straha i anksioznosti do samopovređivanja i suicidalnih misli. Često se javljaju i zbog različitih oblika nasilja, prvenstveno emocionalnog i fizičkog u porodici, gdje su počinioci najčešće roditelji. Oko šest odsto svih poziva odnosi se na vršnjačko nasilje.
„Plavi telefon je sigurno mjesto gdje djeca i mladi mogu da se obrate kada osjećaju potrebu da pričaju o tome šta proživljavaju. Sve što podijele sa savjetnicima ostaje između njih, osim u slučajevima kada procijenimo da je život mlade osobe ugrožen. Tada postupamo u njihovom najboljem interesu, kako bismo zaštitili njihov život i obavijestili nadležne institucije da bi dobili adekvatnu podršku”, dodaje ona.
S obzirom na to da nove generacije sve manje koriste telefon, usluga se adaptirala kroz elektronsko savjetovanje putem četa na internet stranici, imejla i društvenih mreža, pružajući mladima moderne kanale komunikacije koji im ulivaju veći osjećaj sigurnosti.
„Pokretanje čet savjetovanja bio je značajan korak, djeca nisu mogla slobodno pozivati dok su ukućani tu, ali su mogla pisati. To je vid komunikacije koji je njima prilagođeniji”, objašnjava nam Maja Kovačević.
Najveći problem leži u tome što djeca često i ne znaju da su žrtve, jer nasilje dolazi u „šalama” koje to nisu.
„Kada je djetetu teško da prepozna nasilje, mi ga psihoedukujemo. Objašnjavamo da to što se osjeća uplašeno ili zbunjeno znači da to nikako ne može biti šala i da ono to ne mora da prihvati. Nasilje na internetu se nastavlja i poslije škole, do duboko u noć, što direktno udara na mentalno zdravlje”, ističe ona.
Omladinski radnici upozoravaju da se nasilje dramatično promijenilo, ono počinje u virtuelnom prostoru, među djecom koja rukuju tehnologijom, koja im omogućava da jednim klikom unište nečiju privatnost. Posebno zabrinjava činjenica da ni škole sa vjerskim predznakom nisu imune na ovaj problem, te da se isti obrasci nasilja ponavljaju bez obzira na vrstu obrazovne ustanove.
„Problema ima jako mnogo i za njih nisu krivi samo mladi. Porast maloljetničke delinkvencije i vršnjačkog nasilja rezultat je propusta institucija koje nisu riješile osnovne stvari. Imali smo sastanak sa mladima iz jedne osnovne škole u Tuzli, ali i sa učenicima Medrese, za nepovjerovati je da i tamo trpe potpuno iste probleme kao i u svim ostalim školama. Mladi se osjećaju nesigurno jer nasilje kreće iz virtuelnog spektra, a danas je dječacima i djevojčicama u šestom razredu sasvim ‘normalno’ da razmjenjuju video klipove i fotografije vrlo nezgodnog sadržaja”, govori nam Miralem Tursinović iz Omladinskog resursnog centra Tuzla.
Društveno-korisni rad umjesto disciplinskih kazni
Pristup obrazovnom sistemu predstavlja jedan od izazova Omladinskog resursnog centra kao nevladine organizacije.
„Ta institucionalna zatvorenost nas prisiljava da mlade edukujemo ‘na ulici’, pokušavajući ih uključiti u proaktivne i kreativne djelatnosti, umjesto ispraznih diskusija na mrežama”, govori nam Miralem Tursinović.
Jedna od ključnih inicijativa Omladinskog sektora u Tuzli jeste uvođenje društveno-korisnog rada umjesto drastičnih disciplinskih kazni, kako bi se djeci koja griješe pružila šansa za promjenu, a ne samo etiketa prestupnika.
„Naše društvo je dekonstruisano i teško je očekivati od mladih da budu drugačiji. Krajem devedesetih su imali nadu da mogu mijenjati sistem, danas tog entuzijazma skoro da nema. Uz to, većina omladinskih organizacija je ispolitizovana i izgubila je autoritet. Suština bi trebalo da bude pružanje sigurnog i mirnog života mladima, a ne samo provođenje programa. Mi forsiramo rad vršnjaka sa vršnjacima, jer će osamnaestogodišnjak lakše doprijeti do djeteta nego bilo koji odrasli predavač. Znanje se danas lakše širi preko drugarske klupe nego kroz institucije”, ističe on.
