Svako nasilje nad djetetom vrijeđa i ponižava, svako boli i svako, upozoravaju stručnjaci, ugrožava razvoj i odrastanje djeteta, a posljedice mogu biti i vrlo teške i dugotrajne za njihov fizički i emocionalni razvoj!
Manjak samopouzdanja, odrastanje sa osjećanjem da ne vrijede dovoljno, nesigurnost, povlačenje u sebe ili pretjerana agresivnost, neprihvatljivo ponašanje kada svojim ponašanjem ugrožavaju sami sebe ali i druge, usvajanje modela nasilnog ponašanja. Zbog nedostatka brige i pažnje djeca izlaz vrlo često vide u agresivnom i destruktivnom ponašanju, alkoholu, bježanju od kuće i iz škole i slično.
Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac naglašava u razgovoru za portal „eTrafika“ da svako dijete ima pravo na odrastanje u sredini koja pruža poštovanje i podršku i u kojoj nema nasilja, jer samo takva sredina podstiče razvoj ličnosti djeteta i stvara odgovorne građane i prema sebi i prema drugima.
„Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi dijete trpjelo nasilno ponašanje bilo koga, niti jedan razlog kojim se može pravdati izostanak reakcije nadležnih službi u zaštiti djeteta. Osnovni problem je što se ono ne prepoznaje na vrijeme i što izostaje odgovarajuća reakcija nadležnih, kako u dijelu podrške i pomoći djetetu tako i u dijelu utvrđivanja odgovornosti počinilaca. Ali i kada se takvo ponašanje i prepozna, vrlo često se očekuje da to neko drugi riješi, da se samo riješi ili da vremenom takvo ponašanje prema djetetu prestane.“
Ona dalje navodi da je zbog toga vrlo važno prepoznati da dijete ima problem i da djeca, kada o tome i ne govore, svojim ponašanjem šalju poruku da imaju problem.
„To mogu biti vrlo različite reakcije, nekada i više njih istovremeno, kao što su česte promjene raspoloženja, noćne more, strahovi, izolovanost, poremećaji u ishrani, problemi u učenju, izostanak iz škole, problemi u komunikaciji i sa vršnjacima i odraslima. Nijedan pokazatelj nije siguran znak da je dijete žrtva nasilja, ali je siguran pokazatelj da dijete ima problem i da treba podršku.“
Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac
Nada Grahovac ističe da, iako porodica ima primarnu ulogu u razvoju i odrastanju djeteta, nažalost, mnoga djeca upravo u porodici i u najranijem uzrastu doživljavaju različite oblike nasilja, zlostavljanja, povređivanja, ponižavanja. Nasilje koje djeca doživljavaju u porodici nikako nije pitanje samo porodice, bez obzira što se dešava unutar nje, već ozbiljan društveni problem.
„U zaštiti djece od različitih oblika nasilja vaspitno-obrazovne ustanove imaju izuzetno važnu ulogu. Prema prijavama, po kojima je Institucija postupala, jedan broj škola vrlo odgovorno pristupa ovom problemu i preduzima potrebne mjere u zaštiti djeteta i kad ima sumnju da je dijete izloženo nekom obliku nasilnog ponašanja. Međutim, jedan broj škola još uvijek zbog nerazumijevanja problema ili politike nezamjeranja ne vidi problem, osnovni problem vide u nezainteresovanosti roditelja i njihovoj nesaradnji sa školom, a roditelji problem vide u neadekvatnoj reakciji škole. Jedan broj škola, obraćajući se Instituciji, navodi da su preduzeli sve potrebne mjere iz nadležnosti škole, da su zbog problema koje dijete ima o tome obavijestili centar za socijalni rad, ali da nisu naišli na razumijevanje niti su dobili povratnu informaciju da li su i koje mjere preduzeli“, ističe Omudsman za djecu RS.
Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece postavio je obavezujuće standarde postupanja svih nadležnih službi i definisao procedure postupanja u svim situacijama kada imaju prijavu ili saznanja da je dijete izloženo nekom obliku nasilja. Škola ima obavezu da odmah po saznanju za nasilje nad djetetom, bez obzira gdje je i od koga učinjeno, preduzme sve potrebne mjere u cilju zaštite djeteta kako je Protokolom definisano, što uključuje i prijavu policiji i centru za socijalni rad. Ukoliko je nasilje izvršeno od bilo kog lica zaposlenog u ustanovi, obavezna je pokrenuti postupak radi utvrđivanja njegove odgovornosti, bez obzira na pokretanje postupka pred nadležnim institucijama izvan ustanove.
Odgovornost je na direktorima škola koji prema Zakonu obezbjeđuju zaštitu prava učenika i preduzimaju mjere u zaštiti tih prava.
Sa mišljenjem Ombudsmana Nade Grahovac da “pojedine škole još uvijek problem nasilja nad djecom koje se dešava izvan njih ne doživljavaju kao problem u čijem bi prepoznavanju i spriječavanju trebale biti uključene” u potpunosti se slaže i profesor Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i bezbjednosne studije Univerziteta u Sarajevu dr Elmedin Muratbegović, koji ističe da je siguran da je ignorisanje problema pojačano kada nemamo formalnu obavezu za reakcijom.
profesor dr Elmedin Muratbegović
„U Republici Srpskoj postoji PROTOKOL za postupanje u slučajevima nasilja nad djecom, koji je vrlo konstruktivan i kvalitetan, ali se bojim da bi mogao biti puno konkretniji. Recimo, grupa profesionalaca je izradila neformalni dokument pod nazivom ‘Smjernice za postupanje u slučajevima nasilja nad djecom u BIH’, u kome je preciziran slučaj obavezne reakcije i kada je dijete povrijeđeno van škole, a neko od školskog osoblja to primijeti. Za takve situacije su razrađeni posebni hodogrami za postupanje u školama. Ovaj dokument nije obavezujući, ali ga ipak konsultativno koriste mnogi profesionalci u svim dijelovima BIH. Možda bi se pomenuti PROTOKOL trebao unaprijediti u pravcu jasnijih procedura“, smatra Muratbegović.
Fizičko nasilje je u praksi, pored psihičkog i seksualnog, jedno od tri najopštija vida nasilja nad djecom. Kako je portal „eTrafika.net“ ranije pisao, polovina nasilja počinjenog nad djecom je upravo fizičke prirode, a u 2013. godini evidentirano je 66 slučajeva nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece koja su bila mlađa od četiri godine!
Razni načini fizičkog nasilja nad djecom
Ovom pojavom sa posebnom pažnjom su se bavili profesor na Političkim naukama u Banjaluci Milosav Milosavljević i njegov kolega Aleksandar Jugović.
“Fizičko nasilje ima prepoznatljive i spolja lakše uočljive indikatore te je najprije privuklo pažnju praktičara, istraživača i stručne i društvene javnosti. Ovaj vid nasilja nad djecom ne podrazumijeva jedino upotrebu fizičke sile od strane pojedinaca, društvenih institucija ili drugih oblika organizacije društva u odnosima prema djeci uz korišćenje ili odsustvo drugih sredstava čime im se nanosi bol, ozlijede ili rane i ugrožava zdravlje ili život, već i zanemarivanje fizičkog izgleda, razvoja, zdravlja i zaštite egzistencije djeteta, što je teže uočljivi tip fizičkog nasilja”, skreće pažnju ovaj dvojac.
Fizičko nasilje nad djecom se najčešće ispoljava u vidu udaranja rukama i nogama, čupanja kose, uvrtanja djelova tijela ili lica, udaranja štapom, palicom, kaišem, konopcem, gajtanom i sličnim predmetima, povreda oštrim ili tupim predmetima, opekotina vodom, šibicom, svijećom, cigaretama, upaljačem i drugim vidovima vatre i toplotne energije, nasilnog uranjanja u vodu, vezivanjam zaključavanja ili zatvaranja u mračnim prostorijama, lišavanja hrane, odjeće i obuće, izlaganja nepovoljnim klimatskim uslovima, nepružanja lijekova ili zdravstvene zaštite itd.
“Kao indiikatori fizičkog nasilja nad djecom služe povrede i prelomi nepoznatog i atipičnog porijekla, modrice i oštećenja prepoznatljivog oblika, zaplašenost, strah od fizičkog ili drugog kontakta, strah od blizine roditelja ili odraslih, sklanjanje od roditelja, povlačenje, izgubljen pogled i drugo”, ističe Milosavljević.
Ko su nasilnici?
Nasilništvo uglavnom izvire iz nepovoljnih ličnih i socijalnih okolnosti u kojima pripadnici konfliktnih i marginalizovanih grupa žive, dok u širem smislu može predstavljati bunt protiv nekih dominirajućih društvenih vrijednosti, modela života i obrazaca ponašanja koje nameće neko društvo.
Istraživanja pokazuju da većina siledžija živi u nesređenim društvenim okolnostima, kako u odnosu na primarne društvene grupe poput porodice i susjedstva, niti imaju stabilan radni status i društveni položaj, što sve skupa određuje način života, s obzirom na to da nemaju stalno zaposlenje, organizovan porodični život, stalna materijalna sredstva za život, radnu karijeru i odgovarajuću opštu i profesionalnu oformljenost.
U nasilništvu se agresija javlja kao trajni oblik ponašanja nekih pojedinaca i grupa, koji društvene sukobe razriješavaju putem sile toliko često da to postaje njihov stil i značajan element načina života. Nasilničke ideje i ponašanje značajno određuju njihove vrijednosne stavove i odnos prema društvu i drugim ljudima. Najčešće su u pitanju ljudi koji nisu normalno uključeni u društveni i proizvodni život i koji se nalaze na granici kriminala, odbacuju uobičajene načine društvenih ponašanja, komuniciranja među ljudima i značajne društvene vrijednosti i prihvataju vrijednosti potkulture nasilja, jer je siledžijstvo, po pravilu, vezano za nasilje.
eTrafika.net – Ognjen Tešić
[post_ender]