I pored toga što zakonodavstvo u RS ima najblaže kazne u regionu za počinioce seksualnog zlostavljanja djece, pred sudijama je mogućnost donošenja kazne i po više decenija, međutim češći su slučajevi kada se daju minimalne kazne, a nakon dodatnih ublažavanja zbog „olakšavajućih okolnosti“ one često iznose samo nekoliko godina zatvora, a u nekim slučajevima i mjeseci!
Nakon serije novinarskih tekstova na temu seksualnog zlostavljanja djece, šokantnih otkrića do kojih se došlo preko profila četrnaestogodišnjakinje, otkrivanja, hapšenja te puštanja (jer „nije učinio ništa konkretno“) četrdesetpetogodišnjeg seksualnog manijaka iz Banjaluke koji je putem interneta vrbovao djevojčice za seks, iz Ministarstva pravde javno je obećano da će do kraja godine doći do izmjene Krivičnog zakona, nakon čega bi se povećale kazne za pedofile, te napravio njihov registar.
Vanja Stokić iz udruženja građana eTrafika.net, koje se intenzivno bavi temom seksualnog nasilja nad djecom, ističe da je cilj serije tekstova objavljenih na portalu eTrafika.net na pomenutu temu bio pokrenuti javnu diskusiju o ovom problemu, o kojem se u našem društvu i dalje nerado priča.
„U RS je prije nekoliko mjeseci donesena najviša kazna za seksualno nasilje nad djecom u visini od 19 godina zatvora, za muškarca iz Prijedora koji je šest godina silovao kćerku, a u trenutku prvog silovanja žrtva je imala 11 godina. Ta kazna sigurno je korak naprijed, ali je i dalje zastrašujuće što se ovakvi zločini otkrivaju tek godinama nakon što zlostavljanje počne i nakon što je žrtvi učinjena ogromna šteta, kako fizička, tako i psihička.”
Stokićeva navodi i da je BiH u odnosu na zemlje regiona najblaža kada su u pitanju kazne za seksualno zlostavljanje djece.
“Makedonija propisuje kaznu od 8 do 15 godina zatvora, a Srbija od 3 do 12 godina, dok je kod nas od 2 do 10 godina. Takođe, naše društvo uglavnom nije upoznato sa Zakonom jer čak i ako dijete dobrovoljno uđe u seks, to je krivično djelo i partneru prijeti kazna od 1 do 10 godina.”
Zakon ne poznaje djelo mamljenja žrtve
Profesorica na Pravnom fakultetu u Banjaluci Ivanka Marković prisustvovala je okruglom stolu prije tri mjeseca na kojem se sa predstavnicima institucija konkretno pričalo o izmjeni Krivičnog zakona.
“Nisam neko ko će odmah reći da zakon u ovom dijelu materije nije dobar, ali on nije potpun, a to je pokazao i posljednji slučaj u Banjaluci. Četrdesetpetogodišnjak je pozvao putem interneta djevojčicu na sastanak. Pokazalo se da Krivični zakon nije predviđen za takvu situaciju, koju ima svo zakonodavstvo u regionu, pod nazivom mamljenje djece radi navođenja na obljubu i druge polne radnje ili kako je u Srbiji nazvano – iskorištavanje računarske mreže i drugih komunikacionih tehnologija za vršenje krivičnih djela.”
Okrugli stol na kojem je obećana izmjena krivičnog zakona… Ivanka Marković i Anton Kasipović
Suština svega, prema Markovićevoj, jeste u tome da pomenute radnje nisu obuhvaćene niti jednim opisom bića krivičnog dijela iz postojećeg zakonodavstva u RS, a radi se o jednoj radnji koja predstavlja pripremu za vršenje polnog nasilja nad djetetom ili za neko drugo krivično djelo kojim se šteti polni integritet djeteta.
“Pripremanje tih radnji, za razliku od nekih drugih krivičnih djela, nije kažnjivo, tako da mora biti u nekoj budućoj izmjeni zakona obuhvaćena i ova djelatnost kao samostalno krivično djelo. Pri tome, zakonodavstvo u okruženju kod radnji koje smo imali prilike vidjeti u slučaju pomenutog Banjalučanina predviđaju ponekad još jedan dodatni uslov da bi ono bilo kažnjivo. Nije dovoljno da neko samo pošalje poruku putem mejla ili društvenih mreža da bi se želio vidjeti sa djetetom, već i da preduzme neku radnju kako bi to ostvario. Na primjer, da dođe na zakazano mjesto nakon što je sa djevojčicom ili dječakom prethodno zakazao sastanak. Nakon pojavljivanja na zakazanom mjestu možemo smatrati da je to krivično djelo i dovršeno.”
Ona ističe da Krivični zakon treba sve što sadrži Konvencija Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualne zloupotrebe usvojenom 2007. godine.
Loša primjena zakona
Nakon mnogobrojnih odlaganja, posljednje obećanje iz Ministarstva jeste da će ići prijedlog za izmjenu Krivičnog zakona do kraja tekuće godine.
“Bojim se da je jako malo vremena za jednu ozbiljnu reformu zakonodavstva o ovom pitanju. Međutim, i ovakav, naš Krivični zakon nije toliko loš koliko je loša primjena. Sudija u nekim slučajevima može da odredi kaznu od 10, 15 ili čak i dvadeset godina, a često se izriču minimalne kazne. U obrazloženjima presuda u kojima je došlo do ublažavanja kazne navode se osobito olakšavajuće okolnosti. Postavlja se pitanje koja to može biti osobito olakšavajuća okolnost u slučaju silovanja djeteta”, pita se Markovićeva.
“Očuh koji je silovao godinama pastorku dobija tri godine zatvora uz obrazloženje da su mu olakšavajuće okolnosti što je otac dvoje punoljetne djece iz prvog braka i otac jedne maloljetne kćerke iz drugog braka, zato što je istaknuti član društvene zajednice, visokopozicionirani pripadnik boračke organizacije, ratni vojni invalid i nosioc ordena iz ratnog perioda. Šta sudiji može biti olakšavajuća okolnost u toj mjeri da ublaži kaznu počinioca dječijeg silovanja? Dakle, imamo zakonom predviđen raspon kazne koji se može dobro koristiti ali imamo lošu sudsku kaznenu politiku”, ističe ona.
U Makedoniji za osnovni oblik djela, polno nasilje nad djetetom bez prinude (dobrovoljna obljuba), predviđaju najmanju mjeru kazne od osam godina i ostavlja im se maksimum kazne zatvora od 15 godina na raspolaganje. Ova država je dala mogućnost ograničenog ublažavanja, pa su u opštem dijelu krivičnog zakona istakli da se kazna zatvora može ublažiti do četiri godine, te njihov sudija uz sve moguće olakšavajuće okolnosti nema nikakvih mogućnosti da presudi kaznu ispod četiri godine.
“A kod nas kazna zatvora od dvije do 10 godina i sudija može da ublažava kaznu po svom nahođenju pa smo imali i sporazum o priznanju krivice i tri mjeseca zatvora. Imamo i presudu u kojoj je izrečena kazna od četiri godine zatvora, čovjeku koji ima 55 godina, i koji se zadovoljavao tako što je svojim polnim organom dirao polni organ djevojčice od tri godine. Takvim kaznama šalje se poruka da su takva djela beznačajna, te da nisu vrijedna pažnje”, upozorava profesorica.
Potrebna bolja primjena postojećeg krivičnog zakona… Jedna od presuda za silovanje djeteta samo tri mjeseca zatvora
Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac naglašava da je pored izmjene Krivičnog zakona, potreban i sistem prevencije koji bi postao dio školskog programa, zatim odgovarajuće mjere psiho-socijalne podrške koje se moraju obezbjediti djeci žrtvama i slično.
“Uspjeli smo da izdejstvujemo da nema zastarjevanja ovakvih krivičnih djela, te na taj način omogućili da dijete i nakon više godina, u punoljetstvu kada postane svjesnije šta mu se sve dešavalo, može da tuži počinioca bez da je došlo do zastare. Međutim, dobna granica za dobrovoljni pristanak nije prihvaćena. Kada dijete od 14 godina i nekoliko dana kaže da je u odnosu bilo dobrovoljno, počinioca oslobađa odgovornosti. Dijete u tom uzrastu, to je stav stručnjaka, ne može preuzeti odgovornost za te odluke. Sa druge strane i kada nije bio dobrovoljan odnos često govore da jeste jer se prijeti djetetu i porodici.”
Zatim, nastavlja Grahovčeva, nijedna kazna nije dovoljna za uništen dječiji život, a naš zakon još omogućava i najminimalnije kazne.
“Ona ako dozvoljava kaznu od 2 do 10 godina, znači da može biti dvije, a imamo i mogućnost i dodatnog ublažavanja. Ne vidim toliko problem u sudijama koji izriču male kazne, koliko u zakonu koji tako nešto dozvoljava.”
Mogućnost minimalnih kazni sa dodatnim ublažavanjima često se koristi, a kako ističe Grahovčeva, nedavno je jedna kazna ublažena zato što je počinioc silovanja djeteta „dobar domaćin“.
“Smatram da kod ovih krivičnih djela treba zabraniti ublažavanje kazne. Ako neko ima višak godina, što je porodičan, ima više djece, što nije osuđivan, to su olakšavajuće okolnosti u drugim, ali ne i u ovim krivičnim djelima gdje to čak i otežavajuće. Što ima više godina duže je bio prijetnja, što ima djecu, i ona su ugrožena.”
Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac
Dodatni problem jeste, navodi ona, što su takvi ljudi trajna prijetnja djeci.
“Sva istraživanja i analize profila izvšioca pomenutih krivičnih djela pokazuju da će oni tako nešto ponovo napraviti bez obzira na visinu kazne. A da i ne spominjemo posljedice na dijete koje su katastrofalne, tako da u situaciji gdje imamo prijetnju na jednoj i dijete na drugoj strani, logika sama nameće da im treba izreći što dužu kaznu i da ih po izlasku iz zatvora treba držati pod kontrolom.”
Ona navodi i da treba pomijerati dobnu granicu i za dobrovoljnu obljubu na 15-16 godina, jer je, po njoj, četrnaest malo. Grahovčeva navodi da je neophodno uvesti i zabranu rada sa djecom svim počiniocima koji se nakon izlaska iz zatvora vraćaju na posao koji podrzumijeva djecu u njihovoj blizini.
“U obavljanju dužnosti ili djelatnosti zabraniće mu se da ponovo radi taj posao. Nastavnik koji siluje učenika, njemu se može zabraniti obavljanje posla nastavnika nakon izlaska iz zatvora, ali ako taj isti nastavnik to učini komšinici on to nije učinio prilikom obavljanja poziva i njemu se to neće gledati, što nije u redu. Slično je i za trenere u sportskim klubovima, ljudima koji vode kulturno-umjetnička društva, nevladine organizacije…”
Sa njenim mišljenjem se slaže i profesorica Marković koja je istakla da bi sve državne, javne institucije i privatni poslodavci koji obavljaju bilo koju djelatnost koja ima veze sa djecom, prilikom zapošljavanja morali tražiti podatak da li je lice koje se zapošljava bilo osuđivano za seksualno zlostavljanje djece.
“I zabrana obavljanja posla koji ima veze sa djecom presuđenim licima za takvo krivično djelo jeste dvadeset godina nakon izdržane kazne. U Hrvatskoj to može biti i doživotno. Ne vidim zašto tako nešto već jednom ne urade i kod nas”, kaže Markovićeva.
Aleksandra Štrbac iz organizacije „Zdravo da ste“ ističe da prije svega treba poći od djece jer ni profesionalci koji rade sa djecom kao i roditelji uopšte ne znaju sa čime se sve djeca suočavaju i kakvim su sve rizicima izloženi.
“Takođe, moramo uskladiti zakonodavstavo i neki standardi oko kojih se usaglasila i međunarodna javnost trebaju se odražavati i u našim zakonima. Drugi problem jeste primjena tih zakona i kako oni u praksi izgledaju, kako to izgleda kada se dešava stvarnim ljudima. Treća stvar jeste prevencija i edukacija jer je to polje ostalo potpuno prazno, ništa se ne dešava. I da nema nijednog slučaja mi moramo uskladiti zakon, poslati društvenu poruku i pripremiti sistem za takve slučajeve, a u situaciji kada je broj takvih krivičnih djela ogroman, situacija je prilično alarmantna”, zaključuje ona.
eTrafika.net – Ognjen Tešić
[post_ender]