Ako pitate sudove u Bosni i Hercegovini, krađe fotografija se skoro nikako ne dešavaju u ovoj zemlji. Međutim, to što pravosuđe nema podatke, govori samo da se fotografi jako rijetko odlučuju da svoja prava traže na sudu. U stvarnosti su krađe svakodnevne.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber – Fotobaza.ba
Kada je prije četiri godine portal eTrafika pokrenuo prvu balkansku platformu za prodaju i kupovinu fotografija, pod naslovom „Foto baza”, jedan od ciljeva je bio mali doprinos regulaciji tržišta koje je bilo i ostalo prilično divlje. U tu avanturu eTrafika je ušla sa željom da mediji imaju više poštovanja prema fotografima, a fotografi više spremnosti da se zauzmu za svoja prava. Ono što niko nije očekivao jeste da su „Foto bazu” povremeno pozivali vlasnici i urednici medija, tražeći savjet kako da prevare fotografe i ne plate im za korištenje njihovog djela.
„Ja sam uzeo fotografiju s njegove Fejbuk stranice i objavio u tekstu. I on sad traži da mu platim za korištenje te fotografije. A fotografija čak i nije nešto! Kako da ja njega sad premuntam i da ne platim?”, pitao nas je vlasnik jednog onlajn medija iz Bosne i Hercegovine, očigledno ne shvatajući da smo u tom i svakom sličnom slučaju, na strani fotografa.
U ovom upitu sporno je apsolutno sve. Skidanje tuđih fotografija sa bilo koje platforme, gdje spadaju i društvene mreže, zabranjeno je ukoliko nije jasno naznačeno da je dozvoljeno. Društvenim mrežama već godinama kruže dezinformacije da se samom objavom fotografije odričete svojih prava, što je jednostavno laž.
Zatim, fotografiju možete da upotrijebite samo u jednom od ova dva slučaja: da je kupite ili da dobijete dozvolu direktno od autora. Ako ste je preuzeli, autor vam se javio i traži da bude plaćen, jedina ispravna reakcija je da ga platite.
I naravno, to što fotografija „nije nešto”, ne znači da je ona javno dobro kojim svako može da se koristi. Očigledno je dovoljno „nešto” kad ste poželjeli da je uzmete, zar ne?
Stokovi štite autorska prava
Videograf Ajdin Kamber nema iskustva sa krađom svojih fotografija, većinom zbog toga što su one na platformama za prodaju, gdje se do njih može doći samo kupovinom.
„Posljednjih godina primijetim sve više kupovina iz BiH, Srbije i regiona, što me posebno raduje. Fotografije zaista nisu skupe, za nekoliko maraka možete da ih kupite na stokovima. Ja od prodaje fotografija ne zaradim mnogo, više mi bude drago što neko cijeni moj rad i spreman je da ga plati, da ga legalno koristi i ispoštuje mene kao autora”, naglašava on.
Najviše kradu mediji
Fotografije u Bosni i Hercegovini kradu apsolutno svi, od građana koji žele da ilustruju svoje objave na društvenim mrežama, pa do firmi koje ih koriste za reklamiranje. Ipak, šampioni su definitivno mediji.
„Najčešće, u mom konkretnom slučaju su bili mediji, koji su fotografije krali za ilustracije svojih članaka, pogotovo što sam dosta svojih radova objavljivao na vlastitim platformama, da li je to blog, veb stranica, pa čak i društvene mreže. S obzirom na to da sam upravo i radio najviše za medije, mislim da su moje fotografije često bile taman one koje su im potrebne. Nisam uspio pretjerano pratiti da li neke firme kradu, ali siguran sam da je bilo i toga. Za pojedince definitivno znam, ali najveći broj su bili upravo mediji, kao najveće razočarenje”, govori nam fotograf Haris Badžić, koji ne zna ni približan broj krađa svojih fotografija.
Kako kaže, prvi put se to desilo prije 14 godina. Portal jedne televizije je ukrao njegovu fotografiju kako bi ilustrovao priču o rudnicima. Fotografija je prvobitno bila objavljena na njegovom blogu, sa vodenim žigom.
„Izrezali su vodeni žig i objavili fotografiju bez da su me naveli kao autora. Prvo sam se javio Vijeću za štampu, koje je bilo nadležno u tom trenutku. Poslije sam se i sam javljao portalima, stranicama i tražio da me potpišu i plate korištenje fotografije. Najčešća reakcija je bila da obrišu kompletan članak”, prisjeća se Haris Badžić.
Isto iskustvo dijeli i fotograf Siniša Pašalić. Kako kaže, njegove radove najčešće kradu mediji bez impresuma, ali i političari.
„U posljednje vrijeme dosta kradu i političari u svrhu međusobnih prepucavanja i objavljivanja u drugom kontekstu. Tu su i blogeri i influenseri koji se bave dnevno-političkom situacijom u BiH/RS, pa čak i karikaturisti”, govori Pašalić.
Ni on ne uspijeva da prebroji ovakve slučajeve jer se dešavaju svakog dana, u karijeri dugoj skoro 30 godina.
„Prije sam se javljao, slao imejlove. Uglavnom se dešavalo da skinu fotografiju sa svog medija uz obrazloženje da nisu znali da je moja”, kaže on.
Odustaju od tužbe zbog nepovjerenja
Fotografi s kojima smo razgovarali za potrebe ovog teksta, ali i svi oni sa kojima smo u kontaktu već godinama, nikada nisu odlučili da tuže osobe i firme koje su ukrale njihove radove.
„Nisam ni sam siguran zašto. Zakon postoji, jasno definiše autorska prava, ali jednostavno nepovjerenje u institucije, da će imati vremena i volje da se bave tim sporovima, me udaljilo od tužbi. Konkretno ovaj slučaj koji sam pomenuo od prije 14 godina sa Vijećem za štampu, odgovor je bio da žalba nije razmatrana jer je upućena izvan vremenskog roka u kojem konkretno Vijeće može razmatrati žalbe i prigovore. Da napomenem da se radilo o svega nekoliko mjeseci, pa me to obeshrabrilo da dalje nastavljam sa traženjem svojih prava, iako nije trebalo. Ali kad ste mladi novinar, dok ne prođete niz životnih i profesionalnih škola, ne možete ni znati”, prisjeća se Haris Badžić.
Ni Siniša Pašalić do sada nije tužio nikoga zbog krađe fotografija. Ipak, kaže da razgovara sa advokatom i razmatra tu opciju.
Potpis nije dovoljan
Tokom godina, korisnici interneta u Bosni i Hercegovini počeli su da se ponašaju kao da je sve virtuelno zapravo i besplatno za korištenje. Kada se radi o fotografijama, mediji, ali i firme i pojedinci često smatraju da je potpisivanje fotografa dovoljno da se ispoštuju njegova autorska prava. Međutim, potpis nije dovoljan i za objavu je potrebno imati dozvolu samog fotografa.
„Bilo je slučajeva da kažu: ’Šta hoćeš, potpisali smo te!’ Ako neko uzme ili ukrade fotografiju i misli da ga potpis amnestira, nije u pravu. Mora dobiti saglasnost autora da objavi fotografiju”, upozorava Siniša Pašalić.
„Mi smo potrošili svoje vrijeme, znanje, opremu, sredstva, učili godinama da bismo napravili neko autorsko djelo, i neko misli da je potpis dovoljan?”, nadovezuje se Haris Badžić.
On iz toga isključuje kolegijalnu razmjenu fotografija, koja je opet unaprijed dogovorena i obje strane pristaju na nju.
„Uz moju pismenu dozvolu mogao sam naravno da nekome odobrim korištenje neke moje fotografije. Problem nastane ako ljudi pomisle da to vrijedi odsad, pa nadalje i do beskonačnosti, jer ste jednom rekli da može, naglasili za koje djelo i u kom obimu”, ističe on.
Krađa koja ne zastarijeva
Fotografi nemaju dovoljno vremena da prate krađe svojih radova, a od podnošenja tužbi uglavnom ih odvraćaju komplikovani i previše dugi postupci. Kako Haris navodi, mijenjanju trenutne situacije bi pomogle brže i jednostavnije procedure dokazivanja, ali i oštrije kazne, kao i bolja regulacija svih kanala na kojima se sadržaji objavljuju.
„Naravno, bolja edukacija i samih autora o njihovim pravima, jer nemaju svi mogućnost da izučavaju i razumiju neke kompleksne pravne pojmove, kao i kolega i kolegica u medijima, jer upravo mediji su, nažalost, među najčešćim počiniteljima ovih prekršaja”, dodaje on.
U ime fotografa, većinom iz inostranstva, se medijima i firmama često javljaju agencije specijalizovane za naplatu svojevrsne odštete za ukradene fotografije. One imaju pohranjene fotografije svojih klijenata, u čije ime pretražuju internet i traže nelegalno korištenje njihovih radova. Fotografija objavljena u onlajn medijima može uvijek da dođe na naplatu, čak i godinama nakon njene objave. Radi se o tome da krađe na internetu nikada ne zastarijevaju, jer je ta fotografija i dalje dostupna prilikom jednostavne pretrage. Upravo zbog toga je i redakcija eTrafike nekoliko puta plaćala odštetu fotografima posredstvom spomenutih agencija, čak i šest godina nakon preuzimanja fotografija. Cijene su išle do 400 evra za samo jednu fotografiju. Radilo se o fotografijama koje su novinari eTrafike preuzimali sa stranih sajtova, misleći da su slobodne za korištenje uz potpis autora.
Ovaj sadržaj je proizveden uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključiva odgovornost portala eTrafika i ne odražava nužno stavove Evropske unije.