Otkad znam za sebe, vremena su vanredna! Nimalo normalna.
Kad sam bio mali, Drugi svjetski rat mi je upadao u domaće zadatke. Moje prve priče bile su prilično hladne, jer je bjesnio hladni rat.
I kada je bilo prividno mirno, trajao je podmukli malograđanski rat.
Kako pisati danas, kad svi neprestano govore o građanskom ratu? Pisaća mašina mi je u stanju pune ratne gotovosti! Započinjem najnježniju priču, a ona se završi kao proglas ratnog savjeta. Ne otkucam ni početak, a već negdje pali mrtvi.
Romanom toka svjesti patroliraju naoružani civili. Preko romana – rijeke biježe čamcima izbjeglice. Usred priče – nagazna rečenica! Interpunkcija mi je minirana; ni sam ne znam kada će neki znak pitanja (?) eksplodirati u znak uzvika (!) Mom lakom stilu hoće da navuku tešku unifornu, jer su negdje čuli da je “stil – čovjek”. Pegaza su rekvirirali i odveli u konjicu. Muze su zaposlili na televiziji, u vijestima. Odsjekli me od svijeta…Uveli embargo na uticaj ruskih klasika. Ne stignem ni da završim rukopis, a neko mi već promjeni granice i imena gradova. Latinica i ćirilica već dugo ne govore. Usred rečenice potukle mi se ekavske i ijekavske riječi! Dotle je došlo da ih razvađaju turcizmi. Kao i obično, anglicizmi se drže po strani! Akcenti spletkare. Iz lirskih opisa prirode vrijebaju zasjede. Redarstvenici mi upadaju u lijepu književnost bez pismenog naloga i pretresaju mi ars-poetiku. Legitimišu nijanse. UNPROFOR prisluškuje inspiracuju. Književne zaplete upliću u političke afere. Opkolili mi emocionalni sistem. Blokirali nadahnuće. Polupali suštinu i u po bijela dana opljačkali osjećanja. Siluju riječi gdje stignu. Privode lične zamjenice. Književnim obrtima stavljaju lisice. Pozivaju stilske figure na informativne razgovore. Ironiju drže kao taoca. Miniraju literarnu kompoziciju. Pale baterije senzibiliteta u lice. Povezuju poglavlja bodljikavom žicom. Pohapsili pleonazme. Pretukli metafore. Ubili Boga u katarzi! Zapalili naslov…
Ko da piše posle toga? Kako, uopšte, pisati danas?
eTrafika.net