Građani Bosne i Hercegovine još uvijek nemaju jedinstvenu bazu zagađivača, u kojoj mogu lako da pronađu jasne podatke o kompanijama koje zagađuju njihovu životnu sredinu. Za to vrijeme, oko 3.300 građana godišnje umre prije vremena zbog zagađenog vazduha. Da bi se borila protiv ove konkretne vrste zagađenja, Bosna i Hercegovina je prije dvije godine pozajmila 50 miliona dolara od Svjetske banke. Nova sezona grijanja, a samim tim i veće zagađenje, počinje za samo dva mjeseca.
Tekst: Ajdin Kamber i Vanja Stokić; Fotografije: Ajdin Kamber
Prašnjav i krivudav asfaltni put vodi kroz radničko naselje Tetovo u Zenici, industrijskom gradu u centralnoj Bosni i Hercegovini. Zelena je trava i lišće na drveću, sve ostalo uglavnom je sivo. Iza vremešnih zgrada sa blijedim i oljuštenim fasadama, naziru se dimnjaci nekadašnjeg industrijskog giganta. Iz njih danas povremeno izlazi dim u raznim nijansama. Ova željezara napravljena je davne 1892. godine. Nekad je tu bilo više od 110 fabričkih dimnjaka u sklopu kompleksa koji je zapošljavao 25.000 radnika. Danas je puno manje i jednih i drugih.
Kroz naselje Tetovo vodi nas Samir Lemeš. Nakon što završi sa poslom dekana Politehničkog fakulteta, on je ekološki aktivista, izrazito glasan kada se govori o zagađenjima u njegovom gradu. Pojašnjava nam da su stanovnici ovog naselja industrijski razvoj platili svojim zdravljem.
„Ovdje nema kuće da neko nije obolio ili umro od karcinoma pluća”, kaže Samir Lemeš iz udruženja građana „Eko forum” Zenica.
Dok se vozimo kroz naselje, smjenjuju se niske zgrade i porodične kuće s obje strane puta. Njegove riječi potvrđuju i mještani ovog naselja.
„U ovoj kući živi osoba koja boluje od karcinoma pluća, u zgradi preko puta je još troje, četvoro oboljelih i tako dalje. Na suncu se jasno vide čestice po tlu koje se presijavaju. Prozore redovno peremo, ali se stalno nakuplja ta prašina koju udišemo, pijemo i jedemo”, govori nam Đulba, jedna od stanovnica ovog naselja.
Pokazuje nam crne mrlje po bijelim prozorskim oknima. Ni Đulba niti bilo ko iz ovog naselja nema tačne informacije koliko je oboljelih od raka. Zvanični izvještaji obuhvataju prostor cijelog grada od 110.000 stanovnika, pa se ne može vidjeti koliko je oboljenih konkretno iz ovog naselja niti uporediti te brojeve sa drugim naseljima, udaljenim od industrijske zone.
Ovdje se ne zna ni ko su glavni zagađivači, iako svi oni imaju zakonsku obavezu da podatke o zagađenju dostavljaju vlastima. Iako je registar zagađivača zakonska obaveza i dio međunarodnih ugovora, Bosna i Hercegovina nije uspostavila potpuno funkcionalan sistem za praćenje zagađenja. Jedan od razloga za to jeste činjenica da ova država nije ratifikovala PRTR protokol (Protokol o registrima ispuštanja i prenosu zagađujućih materija), čak 22 godine nakon potpisivanja Aarhuske konvencije o pristupu informacijama, učešću javnosti i pristupu pravdi.
Danas u ovoj zemlji postoje čak četiri baze zagađivača: po dvije za svaki entitet, jedna za Brčko distrikt i jedna centralna, državna, koja bi trebalo da objedini sve podatke i proslijedi ih međunarodnim institucijama.
„Te baze podataka još uvijek nisu funkcionalne. Zagađivači dostavljaju svoje izvještaje, međutim problem je u verifikaciji tih izvještaja. Oni tu mogu napisati šta god žele i mi sad nemamo mehanizam kako da se provjeri da li je to u redu ili nije”, napominje Lemeš.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, ovi izvještaji se šalju Ministarsvu okoliša i turizma. Od njih nismo dobili odgovor na pitanje da li i kako verifikuju podatke koje dobijaju od kompanija. Profesor Lemeš objašnjava kako se podacima o zagađenju vazduha može manipulisati na više načina.
„Prvi način je da sakrijete te podatke i da oni ne budu dostupni javnosti. Drugi način je da oni koji mjere ne dostave prave izvještaje. Dodatan problem je nedostatak podataka. Imate takozvane fugitivne emisije, ono što se ne mjeri, ono što izlazi i kroz krovove i kroz zidove. Ti podaci ne postoje. Dodatno, kontrola tih mjernih uređaja, to je sistem koji kod nas jednostavno nije do kraja doveden”, govori Lemeš.
Dodaje kako u BiH postoji Institut za akreditiranje Bosne i Hercegovine, koji daje ovlaštenje firmama da postavljaju mjerne uređaje.
„Međutim, Institut nema mehanizama da to provjeri na terenu. Oni provjeravaju uglavnom samo dokumentaciju. Da li je taj mjerni uređaj ispravan i da li je on kalibrisan? To je veliko pitanje!”
Kada bi informacije o zagađivačima bile javne, redovno ažurirane i dostupne javnosti, to bi omogućilo aktivistima i nevladinim organizacijama da prate situaciju i reaguju na vrijeme.
„Mi smo ranije tražili iz ministarstava izvještaje i pokazalo se da je najveći zagađivač zraka u BiH bila jedna mesnica i jedna autolakirerska radnja kod Mostara, što je apsurdno. I onda, tražeći otkud to, ispostavilo se da su ti koji su dostavljali izvještaje u ministarstvu pogriješili mjernu jedinicu. I umjesto kilograma stavili su grame, pa je ispalo hiljadu puta više nego što jeste. Znači, upravo pristup tim podacima od strane javnosti je važan da bi se uočile te greške i da bi se pomoglo institucijama da rade svoj posao”.
Prisjeća se i događaja od prije nekoliko godina kada je došlo do povećanog zagađenja vazduha u Zenici. Tada su iz Željezare saopštili da vazduh zagađuje lokalna škola koja se grije na ugalj.
„Ali zaboravili su spomenuti o kojim se količinama uglja radi, gdje je u školi nekoliko tona godišnje, a u fabrici nekoliko desetina pa i stotina hiljada tona godišnje. Ali kad izađete u javnost, ljudi ne provjeravaju te informacije. S tom površnosti vi u stvari zamažete ljudima oči”, govori on.
Dodaje, da nedostaju podaci odakle dolaze zagađajuće materije, jer bez njih nije moguće preduzeti konkretne mjere da bi se zagađenje smanjilo.
„Institucije bi trebalo da uspostave vezu između zagađenja, količine tih ispuštenih materija i zdravlja stanovništva. Tih podataka uopšte nema i tu su zakazali zavodi za javno zdravstvo, čija je u stvari dužnost da provode takva istraživanje, da skupljuje te podatke. Međutim, oni te podatke niti skupljaju, niti analiziraju, niti nam daju onda neke smjernice šta uraditi kako bi se ta situacija popravila”, opominje Lemeš.
Mjerenje zagađenja je propisano zakonom u BiH i svaki izvor zagađenja, svaki industrijski dimnjak bi trebalo da ima, po standardima, propisano postavljene mjerne uređaje, takozvane automatske monitoring stanice, koje mjere koliko dimnih plinova izlazi kroz taj dimnjak i kakav je sastav, odnosno koje su količine zagađajućih materija.
Trenutno je situacija bolja u Banjaluci
Oko 130 kilometara dalje, u entitetu Republika Srpska i gradu Banjaluka, trenutno se lakše diše. Tako je svakog ljeta, ali problem nastaje već u oktobru. Početak sezone grijanja istovremeno je početak sezone gušenja.
„Imamo primjere gradova poput Zenice, Sarajeva, Banjaluke, Tuzle, gdje je od oktobra do aprila vazduh konstantno zagađen i mi ne vidimo, već decenijama nikakve korake da oni (lokalne vlasti) preduzmaju po tom pitanju. Korake preduzmaju (civilne) inicijative, grupe građana, građani, organizacije civilnog društva. Ljudi koji jednostavno žele da se tu nešto promijeni i kreću samoinicijativno u cijelu tu borbu za čistiji vazduh”, govori nam Dragan Ostić, asistent na programu Energija i klimatske promjene u nevladinoj organizaciji Centar za životnu sredinu.
Građani mogu na sajtu Hidrometereološkog zavoda da provjere kvalitet vazduha koji udišu. Tačnije, mogu da pokušaju da se snađu u različitim oznakama, bojama i brojevima, bez navedenog pojašnjenja šta oni znače i koje su granične vrijednosti.
„Čak i kad se neko osmjeli i završi proces objavljivanja podataka na zvanične sajtove, ti podaci budu razbacani ili ne budu jasno čitljivi. Čak i za nekoga ko se bavi time, ko zna kako da čita podatke, a kamoli za nekog ko je laik”, pojašnjava nam Ostić.
Posljednji mjesečni izvještaj o kvalitetu vazduha, na stranici Hidrometereološkog zavoda je iz februara 2025. godine. Dnevni izvještaji su ažurniji pa je posljednji star devet dana. Ipak, nije moguće ići u arhivu i pronaći dnevne izvještaje starije od nekoliko dana, ali nam je Zavod potvrdio da na zahtjev mogu da dostave i starije izvještaje. U odgovoru na naša pitanja su takođe naveli da dobijene podatke validiraju u skladu sa zakonskim propisima, kao što je Uredba o uslovima za monitoring kvaliteta vazduha.
Ono što je primjetno prilikom poređenja dnevnih izvještaja sa različitih mjernih mjesta, jeste da oni ne sadrže iste parametre. Sa mjerne stanice u Ugljeviku, gdje je aktivna termoelektrana, stiže najmanji broj podataka. Tamo se mjere samo tri parametra, među kojima nije PM2.5 čestica, ali jeste PM10.
„Najčešće taktike manipulacije podacima koje mi možemo da primijetimo jesu, prije svega, selektivna transparentnost prilikom prikazivanja tih podataka. Druga stvar jeste, samo kašnjenje sa tim podacima. Često možemo da vidimo da se prikazuju podaci za PM10 čestice, koje nisu toliko štetne kao što su štetne PM2.5 čestice. Jer PM2.5 čestice su dosta manjeg promjera i one puno lakše prodiru u naš respiratorni i kardiovaskularni sistem. Vidimo da se PM10 uvijek forsira, PM2.5 se rijetko gdje prikazuje”, upozorava Dragan Ostić.
Termoelektrana Ugljevik nije odgovorila na naše pitanje zašto se u izvještajima navode vrijednosti za samo tri parametra i kako su ti parametri odabrani.
Kako upozorava Dragan Ostić, manipulacija podacima o zagađenosti vazduha ide u prilog institucijama i zagađivačima, a na štetu građana.
„Zagađivači bi plaćali penale u slučaju da se prikaže stvarno stanje. Te industrije su velike kompanije, to su i termoelektrane kod nas. Institucije profitiraju na način da održavaju neki lažni privid kontrole. I tu vidimo jedan ogroman problem, to je da na kraju dana ispašta svako od nas”, napominje on.
Dodaje, da do sada nije primijetio otvoreno falsifikovanje i manipulisanje podacima, ali ono nije ni potrebno. Uređaje za mjerenje kvaliteta vazduha unutar industrijskih zona postavljaju kompanije. Na tom području nisu dostupni drugi uređaji, koji bi omogućili poređenje i kontrolu očitanih vrijednosti.
„Ti podaci, koji dolaze iz tih velikih kompanija, najčešće dolaze sa zakašnjenjem. Nekad ti uređaji ne rade baš u tom trenutku kada je velika zagađenost vazduha, nekad ne rade po nekoliko dana, nekoliko sedmica. I onda kad se vrati u normalno stanje, nakon toga se ne prikazuju podaci koji su bili u prethodnom periodu”, pojašnjava Ostić.
Ova situacija se ponavlja u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine. Kako nam govori Denis Žiško, iz Udruženja „Aahus centar” iz Tuzle, teško je utvrditi da li se mjerenja u ključnim periodima ne rade namjerno ili slučajno.
„Mjerenja se vrše, mjerenja su dostupne onlajn i na vebsajtu Federalnog hidrometereološkog zavoda i na veb-sajtu kantonalne vlade u Tuzli. Problem sa mjerenjima je što u onim najgorim periodima neke mjerne stanice ne rade. Odnosno, zbog prevelikog zagađenja se zaprljaju senzori i onda to treba promijeniti, servisirati. I često u onim najgorim periodima nemamo tačna mjerenja sa svih mjernih stanica zbog tih kvarova. To je problem održavanja, problem finansiranja. Da li je to namjerno ili slučajno, teško je reći” , pojašnjava Žiško.
U svrhe borbe protiv zagađenosti vazduha, Bosna i Hercegovina je 2024. godine, dobila zajam od Svjetske banke, u iznosu od 50 miliona dolara. Podaci Svjetske banke i Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da u Bosni i Hercegovini godišnje 3.300 ljudi umre prije vremena upravo zbog zagađenog vazduha. Ukoliko se ništa konkretno ne preduzme protiv zagađenja, taj broj će u narednih pet godina porasti na 4.000 građana.