Građani koji žive u pograničnim područjima, ali i privrednici, upozoravaju da je Bosni i Hercegovini potrebno više graničnih prijelaza sa Hrvatskom te bolja organizacija već postojećih. Na granicama širom zemlje nedostaje oko 1.300 graničnih policajaca, nema sanitarnih čvorova, parkinga za kamione, niti dovoljno fitosanitarnih i tržišnih inspektora.
Tekst i fotografije: Ajdin Kamber
Grbavi, ispucali put migolji se među brdima na zapadu Bosne i Hercegovine. Uz njega se smjenjuju livade, voćnjaci i kuće, od kojih su mnoge spaljene i poluobnovljene. Cesta nas ne vodi nigdje. Na samom kraju sela, ali i države, nasred nje nalazi se gomila krupnog kamenja, zemlje i betonskih prepreka, čija je uloga da spriječi ilegalan prelazak vozilima preko granice.
Uz cestu stoje dvije napuštene kućice, metalni kontejneri u kojima su bili smješteni granični policajci sa obje strane, bosanskohercegovački i hrvatski. Graničara odavno nema, sve je zaraslo u travu i žbunje, dok se jedino državna zastava BiH viori na jarbolu (koji ispušta sablasne zvukove pri najmanjem vjetru). Ovo je Bosanska Bojna, povratničko selo na samoj granici, na kraju Krajine i Bosne. Pripada općini Velika Kladuša.
Petsto metara od granice, Mira Šimić ispred svog doma pažljivo motri nebo, nakon što su kokoške uplašeno kokodakale po dvorištu. Govori nam kako ih je uznemirila ptica grabljivica, ne bi željela ostati bez živine. Prva prodavnica je daleko, ona nema vozila niti kroz selo prolazi javni prijevoz.
Umjesto 15 kilometara, 67
Živi sama. Djeca i unuci razasuti su po regionu. Teritorija Republike Hrvatske joj je izuzetno blizu, ali granični prijelaz godinama nije u funkciji. Da jeste, mogla bi začas stići do petnaestak kilometara udaljene Gline, gdje joj žive djeca i unuci. Ili bi na tamošnjem groblju mogla da zapali svijeću svojim roditeljima.
Da bi to uradila, sada mora da putuje iz Bosanske Bojne preko Vrnograča, Velike Kladuše i graničnog prijelaza Maljevac, pa kroz Kordun i Baniju u Hrvatskoj. Tako se put produži na 67 kilometara, sat i pol vožnje u idealnim uslovima, kada ne bi bilo nikoga na granici. Ali tamo su gotovo uvijek kolone vozila i čekanja su višesatna.
Kaže, kako bi joj mnogo značilo kada bi se ponovo otvorio granični prijelaz nedaleko od njene kuće jer se rodila s druge strane, u Glini.
„Zato što bih obišla svoj rodni kraj, svoje dijete i to roda malo što ima. Ne bi značilo samo meni, nego i ostalom građanstvu, zato što je to bilo sve povezano sa Glinom, Siskom, Zagrebom. To je najkraći put do aerodroma u Zagrebu. Ovi svi iz dijaspore što dolaze, imaju tuda najbliži i najljepši put. To ne bi samo za nas, ovdje mještane mnogo značilo, nego i za Bužim, Cazin i Kladušu”, objašnjava Mira.
Gužve blokiraju sve
Ovo je problem sa kojim se decenijama susreću mještani bosanske Krajine, ali i niza drugih pograničnih mjesta širom BiH. Primjera radi, na području čitavog Unsko-sanskog kantona donedavno su bila otvorena samo tri međunarodna granična prijelaza i nekoliko pograničnih. Nedavno su otvorena još dva za međunarodni prelaz putnika, ali to i dalje nije dovoljno, o čemu svjedoče svakodnevne ogromne gužve koje traju satima.
Na ove probleme godinama upozorava delegat u Parlamentu Federacije BiH Amir Purić, koji dolazi iz Velike Kladuše i ovim pitanjem želi da se bavi i dalje. Iako to nije njegova nadležnost, jer o granicama odlučuju državne, a ne entitetske institucije. Ovaj predizborni period je pravo vrijeme da se za novo podsjećanje na stvarne probleme na terenu, koji otežavaju život građana.
Napominje kako veliki broj građana u ovom dijelu BiH živi i radi u inostranstvu: Sloveniji, Austriji, Njemačkoj. Prilikom dolaska u Veliku Kladušu, nerijetko su satima čekali na graničnim prijelazima. Situacija se dodatno pogoršala uvođenjem novog sistema na granicama.
„Nekad je to bilo četiri do pet sati dnevno čekanja vikendom, na što su se ljudi možda donekle i navikli. A onda kako je EES sistem implementiran, ta čekanja su se gotovo uduplala”, pojašnjava Purić i dodaje, kako to pravi problem i privredi, koja trpi ogromne gubitke.
Od BiH za dva i po sata, pa devet sati čekanja
Zbog toga su nedavno načelnici opština Velika Kladuša, Cazin i Bihać održali sastanak sa ambasadorima zemalja Evropske unije, na kojem su predstavili probleme koje imaju. Uz to, konstantno pokušavaju pronaći rješenje za trenutnu situaciju, pisali su apele i podnosili inicijative prema državnim nivoima vlasti, koje imaju ingerenciju nad granicama.
„Nažalost, do sada ne vidimo učinke i rezultate toga. Vidimo da su svaki dan sve te gužve veće i veće. Evo i danas je to primjetno, posebno u vikendima, danima kada su godišnji odmori ili praznici, kada ljudi koji žive i rade u EU dolaze svojim domovima”, kaže za eTrafiku savjetnik načelnika opštine Velika Kladuša Fuad Sulejmanović.
Praktično nam objašnjava da su građani dolazili iz Ljubljane do BiH za dva i po sata, da bi onda čekali i po devet sati da pređu granicu, koja se nalazi na samom ulazu u Veliku Kladušu.
„To nama generalno pravi problem, ne samo lokalnom stanovništvu, nego i privredi. Kada su ogromne gužve, teretna vozila također moraju biti u toj koloni. Vrlo teško mogu izbjeći kolonu i doći na terminal na koji treba da dođu”, kaže Sulejmanović.
Dva dana za vožnju od sat i četrdeset minuta
Predsjednik Grupacije poslodavaca Unsko-sanskog kantona (USK) i direktor preduzeća „Kolmix” iz Velike Kladuše Nedžad Mezilidžić, napominje kako vozači ovog preduzeća svakodnevno prelaze državnu granicu i suočavaju se sa svakodnednim gužvama što negativno djeluje na poslovanje.
„Prije nekoliko dana na Ličkom Petrovom Selu, pao je sistem i moje vozilo stajalo je 12-13 sati i tek navečer je prešlo granicu, kada su rekli da se može ručno unijeti. Tada su pustili kamion. I onda je sutra ponovo morao ići na carinjenje u Bihać. Tako da je vozač izgubio dva radna dana na relaciji Zagreb – Velika Kladuša”, opisuje Mezilidžić put koji bi trebalo da traja nekih sat i četrdeset minuta vožnje.
Dodaje, kako se na granicama susreću sa čitavim nizom problema, od nedovoljnog broja graničnih radnika sa obje strane granice, do ograničenja za vozače koliko mogu boraviti na području Evropske unije.
„Imamo probleme sa inspekcijama na granicama sa jedne i sa druge strane. Rečeno nam je kako će Izačić postati prijelaz kategorije broj jedan, a on to još nije, te moramo ići na Gradišku. Nema dovoljnog broja sanitarnih čvorova, nemamo kvalitetnih parkinga, da bi vozači vozila koji gube vožnju, mogli ostati, da se parkiraju, da ne plaćaju kazne, i tako dalje”, pojašnjava probleme sa kojima se svakodnevno suočavaju vozači u iscrpljujućim vožnjama.
Nedostaje oko 1.300 graničnih policajaca
Dodatan problem je kroničan nedostatak službenika na granicama, što su potvrdili iz Granične policije Bosne i Hercegovine, što stvara dodatno opterećenje na prijelazima.
„Prema poslednjem presjeku, nama nedostaje oko 1.300 graničnih policajaca. Danas je iznimno teško biti granični policajac”, izjavio je za medije, početkom godine, predsjednik Sindikata Granične policije Bosne i Hercegovine Dragan Matović.
Iz Uprave za indirektno oporezivanje pojašnjavaju kako prema važećem Sporazumu o kategorizaciji graničnih prelaza između BiH i Hrvatske postoje samo dva granična prelaza sa potpunim inspekcijskim nadzorom, takozvana BIP prelaza, a to su Gradiška i Bijača.
„Kamioni s robom koja zahtijeva potpuni inspekcijski nadzor iz BiH prema Hrvatskoj, odnosno Evropskoj uniji, kao i iz EU prema BiH, mogu ući isključivo na jedan od ova dva granična prelaza”, naveli su iz UIO BiH.
Sto kilometara duži put
Sa ovim problemima se susreću privrednici i građani i u drugim mjestim uz državnu granicu. Primjera radi, nedaleko od Livna se nalaze čak tri granična prijelaza, međutim niti jedan nije prve kategorije, za što je potreban prvenstveno međudržavni dogovor kao i ispunjavanje tehničkih i logističkih uslova. Zbog toga proizvođači poznatog livanjskog sira ne mogu prevoziti svoje proizvode preko prijelaza, koji je udaljen svega desetak kilometara, nego moraju ići na granični prijelaz Bijača udaljen 120 kilometara ili na dvjesto kilometara udaljenu Gradišku, na sasvim drugom kraju države. Tako gube vrijeme, novac i konkurentnost.
Situacija se dodatno pogoršala uvođenjem automatiziranog EES sistema, koji bilježi podatke o ulascima i izlascima državljana trećih zemalja, u koje spada Bosna i Hercegovina, u zemlje šengenskog prostora. Iako je najavljivan kao učinkovit sistem kojim će se ubrzati prelazak preko granica, desilo se suprotno. Sada prilikom svakog prelaska granice svi putnici na graničnim prijelazima sa Hrvatskom moraju izaći iz vozila, predati dokumente na šalteru i biti skenirani na biometrijskom skeneru. Kako na ulasku u Hrvatsku, tako i na izlasku iz nje. Sve to stvara enormne gužve, posebno tokom ljetne sezone.
Privrednici i institucije duže vrijeme upozoravaju na ove probleme, uz sve manje nade kako će nadležni poduzeti neke konkretne korake, posebno imajući u vidu da se tu pitaju vlasti sa obje strane granice.
„E sad, koliko nas doživljavaju više institucije, na višim nivoima, vrlo je teško u ovom momentu reći, ali očito, dok nemamo nekakvih rezultata ovdje, jasno je da se ništa tu ne dešava i ne mijenja. Bojim se da smo daleko od zvaničnih institucija, da smo daleko od Sarajeva, da bi ljudi, koji su odgovorni za to, mogli to brže riješiti”, govori Sulejmanević, savjetnik načelnika opštine Velika Kladuša.
Rasteretiti Maljevac
U ovom gradu je praktično, do unazad nekoliko godina, postojao Maljevac kao jedini stalni granični prijelaz za međunarodni promet putnika, uz dva pogranična, ali samo jedan bio u funkciji, to je Zagrad.
„Plazikur nikada nije otvoren, iako je još 2013. trebalo da bude, a to je problem s naše strane što nije. Zagrad je prije nekoliko mjeseci, novim ugovorom između Republike Hrvatske i BiH prekategorisan u stalni, međutim, ugovor se ne implementira zbog neke vrste blokade s hrvatske strane, zbog protesta hrvatskog stanovništva s druge strane koji smatraju da bi im to donijelo određene probleme, što možda je, možda nije tačno”, objašnjava situaciju sa graničnim prelazima Amir Purić.
Rješenje ovih problema građani Veilke Kladuše vide u otvaranju malograničnih prijelaza za međunarodni promet ili onih koji neko vrijeme nisu u upotrebi.
„Nama bi najviše olakšalo taj granični prelaz Zagrad i grančni prelaz Plazikur. To su dva granična prelaza koja bi zaista, sa ovim postojećim Maljevac, rasteretila ovaj problem”, pojašnjava pomoćnik načelnika Sulejmanović.
„Pomoglo bi ono što su dogovorili, a to je da Bihać – Ličko Petrovo Selo preraste u granični prelaz broj jedan, da se na prelazu Maljevac u Velikoj Kladuši ubaci, kao što je bilo nekada, inspekcija, da bude fitosanitarni inspektor, tržni inspektor. Automatski bi se tu jako puno pomoglo i ubrzao bi se protok roba i ljudi”, smatra privrednik Mezilidžić, te dodaje kako je jako teško u ovakvim uslovima privređivati i raditi.
Vjeruje kako bi se mnogo toga promijenilo kada bi se svako pridržavao zakona i izvršavao svoje obaveze, pa tako i državni upravni organi.
„Ako primjenjujte za sve zakon, za svaku sitnicu, ako imate 2.800 parafiskalnih nameta u državi, pa dajte, onda se vi (institucije) pridržavajte svojih obaveza”, zaključuje Mezilidžić.
Tokom terenskog rada novinari eTrafike su se uvjerili kako je na mnogim graničnim prijelazima sa bosanskohercegovačke strane zastarjela infrastruktura i oprema, često je tu samo jedna traka na kojoj se istovremeno gužvaju putnička vozila, kamioni i autobusi, iako spadaju u različite kategorije. Na pojedinim prijelazima nema ni adekvatne nadstrešnice, a granični policajci se stiskaju u neuslovnim i skučenim kontejnerima.
Dok nadležni zvaničnici, sa svih nivoa vlasti u zemlji, često govore o važnosti razvoja privrede, turizma, o regionalnoj povezanosti kao i izvozu, istovremeno putnici, kao i vozači kamiona sa robom koji ulaze ili izlaze iz Bosne i Hercegovine prema EU, svakodnevno se susreću sa kolapsom i nepodnošljivim gužvama uzrokovanim manjkom adekvatnih graničnih prijelaza, prateće infrastrukture i ljudstva.