Jesen je, i već pomalo jutra mirišu na prvi snijeg, a prvi mrazevi su vjesnik da su potpaljeni prvi kazani za rakiju. Kom je odavno spreman i da ne prevri, odavno su se po selima skovani planovi kad ko pravi rakiju, ko će kome pomoći, a poneko će uzeti i dane godišnjeg odmora za ovu aktivnost. I baš ti, na prvu ruku obični dani, postaju prelijepa sjećanja na djeda, oca ili strica kako pravi rakiju, obično ubacivši krompira u ljusci u žar, a na nekoj dasci nasiječe malo luka, slanine ili peke, ako je ostalo od prošle godine.
Piše: Vesna Vukmirović; Foto: Rajko Lazić
Tako je i u selu Paležnica Donja, udaljenom od Doboja 23 kilometra, gdje se različite generacije udružuju da zajedno prave rakiju. Nikola Stjepanović i njegov sin Danilo prave rakiju od kruške. Voće ove godine skoro da i nije rodilo, pa procjenjuju da će dobiti između 40 i 50 litara alkohola.
Nikola se sjeća kako su se nekada pripremale drvene kace pred branje šljiva, odnosili su ih do obližnje rječice i punili vodom da bi se drvo steglo i ne bi puštalo kominu, kada se u njih ubaci voće na vrenje. Sjeća se i da je nekada uvijek bilo ljubitelja kapljice u selu, koji su dolazili kada kazan proteče. Danas kada je u selima mnogo manje ljudi, toga skoro više i nema. Danas su tu on, njegov sin i njegova majka.
„U mojoj porodici to je odavno tradicija, kroz generacije, koju ću nastaviti i ja jer ne mogu ni da zamislim jesen bez toga. Puno toga prolazi, ljudi je sve manje, ali rakija je tu i pored slava i praznika, još jedna prilika da se porodično okupimo i da nigdje ne trčimo. Tu smo, zajedno i uz kazan nekako drugačije vrijeme prolazi, sporije i ljepše”, kaže sin Danilo.
Urbani kazandžija
Kazandžija Ljubo, kako od milja zovu Ljubomira Ristića, treća je generacija kazandžija u svojoj porodici. U svojim četrdesetim, planira da pravi kazane sve dok bude sposoban za to. Zanimljivo je da je njegova radionica smještena usred Doboja, u naselju Usora. Ovim gusto naseljenim dijelom grada često odjekuje lupanje njegovog čekića. Od pravljenja kazana živi njegova petočlana porodica, koja mu često priskače u pomoć.
Zanat je izučio 2003. godine, kod svog strica, koji je opet sve naučio od svog oca. Za Ljubu je to jedini posao koji je ikada radio.
„Ja nikad ništa od strica nisam doživio loše, ja ne znam šta je to maltretiranje na poslu, šta je to mobing”, prisjeća se on.
Nekada su kazani bili jedan od pokazatelja da je domaćin vrijedan i uspješan, te se smatralo da su rezervisani samo za imućne ljude. Danas je slična situacija. Ljubo kaže da kazani iste zapremine mogu imati velike razlike u cijeni. Čak i nekoliko hiljada maraka.
„Materijali su drugačiji, nekad je standard bio da ima samo željezo, danas ima i inoks i drugi nerđajući materijali koji su skupi. Tako da i danas čovjek mora da ima para da bi kupio kazan”, pojašnjava on.
Ističe da dobro napravljen kazan može da traje i do 50 godina. Ponekad prihvati da popravi neki stari kazan, ali kaže da se mnogo više isplati praviti iznova. Ako radi deset sati dnevno, može da napravi dva kazana za mjesec dana. Najviše se traže oni od 80 i 100 litara, a njihova cijena je od pet do osam hiljada maraka. Najveći primjerak koji je napravio bio je od 300 litara.
Ističe da se ne umori čak ni nakon deset sati rada.
„Kad se radi ono što se voli, nije teško, a još ljepše je raditi kad si sam svoj gazda”, govori Ljubo.
Puno narodnih običaja nestaje i stari zanati izumiru, ali on se ne brine za svoju budućnost jer se pravljenje rakije ne smanjuje, potražnja za kazanima samo raste. Ipak je rakija važan dio života i običaja ljudi na ovim prostorima.
Novac od babina uložili u kazan
Kada je porodici Bijelić iz Boljanića na Ozrenu napravio kazan, Ljubo nije mogao ni da sluti do čega će taj kazan da dovede. Bjelići su za šest godina od njega stvorili malu porodičnu destileriju i svoj brend „Naša rakija”.
Ivana i Zoran Bijelić su kazan kupili od novca koji su skupili od babina, obnovili djedovo zapušteno imanje i na njemu zasadili voćnjak i izgradili destileriju u rustičnom stilu.
Ovaj tekst su finansirali čitaoci eTrafike kroz mjesečne pretplate na servisu Patreon. Hvala vam što omogućavate da nastavimo svoj rad na terenu! Ako i vi želite da podržite stvaranje ovakvih priča, kliknite ovdje.
Ivanin otac Mladen Tomić velika je podrška kćerki i zetu, a njihova najpoznatija rakija „Iva Gostiljska” je rađena upravo po njegovoj recepturi.
„Kod nas na Ozrenu običaj je da se na veseljima popiju tri velike čaše rakije i meni je uvijek poslije toga bilo loše. Onda sam kupio neku knjigu i pravio rakiju od trava koje rastu kod nas na Ozrenu, desilo se da kombinacija tih nekoliko trava meni nije smetala. Tako je to krenulo. Ja sam im pomagao u branju tih trava, oni su to prihvatili, nastavili. To je sad dobilo neke lijepe obrise i meni je zaista drago, nadam se da će to ići uzlaznom putanjom, jer vidim da su zainteresovani, uče svakim danom”, govori nam Mladen Tomić.
On pamti priče svog punca kako je upravo pravljenjem rakije othranio šest kćerki. Uzgajao je voće i od njega pravio rakiju, a zatim vozio svoj kazan u susjedna sela kako bi pomogao drugima.
Prva mušterija destilerije „Naša rakija” bio je Ivanin stric, na čiji su nagovor registrovali firmu. Kako se prisjećaju, on je naručio rakiju koju bi poklonio svojim saradnicima tokom praznika, a za njih je to značilo prvih zarađenih 100 evra.
Danas proizvode od 1500-2000 litara rakije godišnje. Na njihovim policama nalaze se šljivovica, travarica, kruška sa plodom u boci i jabukovača. Tačan broj nagrada ne znaju, ali gdje god da su se pojavljivali nizala su se priznanja. Zoran kaže da se trude da kombinuju literaturu i tradiciju, ali moderna proizvodnja u destileriji traži primjenu savremenih tehnologija.
Njihov zaštitni znak je upravo „Iva Gostiljska”, koja na sajmovima uglavnom osvaja zlatne medalje. Za nju Ivana govori da se na tržište probila sama, jer dobru šljivu i krušku proizvode mnogi domaćini, dok je travarica rijetka. Branje trave Ive na Ozrenu usvršteno je 2018. godine, na UNESKO reprezentativnu listu Svjetskog nematerijalnog kulturnog naslijeđa.
Upravo za ovu travu vezuje se poznata izreka: „Trava Iva od mrtva pravi živa”. Među narodom je rasprostranjeno vjerovanje da, ukoliko se trava Iva ubere 11. septembra, na dan Usjekovanja glave svetog Jovana Krstitelja, ona ima izrazito ljekovitu moć. Najčešće se konzumira kao čaj, ali nerijetko se od nje prave i rakije travarice koje se piju kao lijek.
„Bogatstvo Ozrena je primjer svima onima koji bi željeli da nešto remete na Ozrenu, da nešto kopaju. Trava Iva raste na Ozrenu, na Gostilju, UNESCO je to zaštitio to branje. Moramo se skupiti i braniti Ozrena od kopanja rudnika, da bismo sačuvali sva bogatstva i sve običaje našeg Ozrena”, ističu Ivana i Zoran.
Rakiju pravi i Muzej u Doboju
Priča o rakiji ne završava u seoskim domaćinstvima, kazandžijskim radionicama niti destilerijama. Ona se u ovom slučaju proteže i na Muzej u Doboju, koji je prava riznica i čuvar materijalnog i nematerijalnog blaga regije Doboj. Postavka na tri sprata priča brojne priče, od praistorije do savremenih dana. Uz brojne alate u svojoj postavci, ima i mali kazan (potočar), na kojem su više puta pravili rakiju.
Nebojša Dragojlović, direktor Javne ustanove Muzej u Doboju, kaže da balkanski narodi imaju višestruke poveznice sa rakijom, u različitim životnim fazama. Bez nje nema slavlja, tuge ni gostoprimstva. Doslovno je prisustna u svim fazama jednog života, od rođenja do sahrane. Upravo to je je bio motiv da šljivovica u Srbiji bude uvrštena na UNESCO reprezentativnu listu Svjetskog nematerijalnog kulturnog naslijeđa 2022. godine.
A kada su dobojske koordinate u pitanju, u Regionalnom muzeju može se saznati da je ovaj kraj pogodan za uzgoj šljive, a u gradu je početkom 20. vijeka funkcionisala velika pijaca na kojoj se trgovalo šljivom. U Doboju je radio i jedan od najpoznatijih regionalnih trgovaca šljive za vrijeme kraljevine Jugoslavije, Dojčin Petrović.
„Slučajno ili ne, prvi srpski patent prije 100 i nešto godina je upravo vezan za šljivu, a to je kazan. Mi imamo jednu minijaturu tog kazana, u narodu poznat kao potočar”, kaže direktor Muzeja.
Priča o rakiji ponavlja se kroz svaku čašicu, zdravicu, pa i oblogu protiv temperature. Srednja i kasna jesen rezerviasne su za procjene koliko će se litara ispeći, u šta je nasuti, koliko prodati, koliko ostaviti, koliko se za slavu popije, da li ima stare rakije i koja je bolja. Ona nam potvrđuje da neke priče nemaju kraj, ona je tu i kad nas život zaboli i kad nas obraduje, kao običaj i kao mač. Da podsjeti i one koji je ne vole da je sve do ljudi, kako nešto upotrebljavaju i koliko mjere imaju.
