Dok se zelene površine u Bosni i Hercegovini uništavaju zarad izgradnje novih objekata, a betonizacija javnosti predstavlja kao šansa za razvoj lokalne zajednice, posljedice po život stanovništva su ogromne. Gradske zelene površine važne su za prečišćavanje vazduha, filtriranje prašine, smanjenje buke, upijanje viška vode, smanjenje temperature… Zelene fasade na zgradama, koje posljednjih godina postaju sve popularnije, ne mogu u potpunosti da vrše ove funkcije jer biljke nisu povezane sa tlom.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber
Kada se u Banjaluci, drugom najvećem gradu Bosne i Hercegovine, govori o uništavanju zelenih površina, prva asocijacija za većinu ljudi jeste uništavanje „Picinog parka” 2012. godine. Ovaj park nalazio se u samom centru grada, lokaciji primamljivoj za investitore. Krajem maja te godine, pojavili su se bageri na ovoj zelenoj površini, što je pokrenulo građane na višemjesečne, svakodnevne proteste. Ipak, ljudska tijela su bila slabija od mašina. Park je uništen, a na njegovom mjestu izgrađen je ogroman stambeno-poslovni prostor. Investitor je kompanija „Grand Trade”, čiji je vlasnik Mile Radišić, čovjek jako blizak bivšem predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku. Radišić je kasnije osuđen na tri godine zatvora zbog zloupotrebe, ali je ubrzo pobjegao iz države na devet mjeseci. Nakon toga je u zatvoru proveo nepune dvije godine. Prema informacijama kojima raspolaže poslovni portal Capital, tada je firma „Grad Trade”, za samo godinu dana, imala dobit od 30 miliona KM (15 miliona evra).
Iako „Picin park” sada predstavlja jednu od bolnih tačaka građanima Banjaluke, uništavanje zelenih površina se nastavilo i dalje. Dragan Kabić, koordinator programa „Održiva mobilnost i urbano planiranje”, u nevladinoj organizaciji Centar za životnu sredinu, podsjeća da ovaj grad još uvijek nema urbanistički plan.
„Po podacima iz nacrta urbanističkog plana, koji je i dalje nije usvojen, analiza stanja kaže da je 1991. u Banjoj Luci bilo oko 579.000 kvadratnih metara zelenila, dok je u trenutku same analize, 2019. godine, bilo oko 516.000, što će reći da se desilo smanjenje od nekih 63.000 metara kvadratnih”, govori Kabić.
Zakon o uređenju prostora i građanju Republike Srpske propisuje da je prilikom izgradnje novih objekata, potrebno obezbijediti 20 odsto zelene površine od ukupne površine parcele. To ne vrijedi kada se stari objekat mijenja novim.
„Dakle, imamo prosto stanje da, vi ukoliko pravite nešto novo na nekoj zelenoj površini, vi ćete morati da ostavite 20 odsto zelenila. U svakom drugom slučaju, kada se gradi neki novi objekat umjesto starog objekta, ili se nešto nadograđuje, vi niste dužni da ostavljate bilo šta. To je prvi problem. Drugi problem, kad pričamo o ovih 20 odsto, nije propisano u trenutnoj legislativi da ta zelena površina mora da bude u kontaktu sa tlom. Mi možemo da imamo zapravo tih 20 odsto zelenila upravo u saksijama, u fasadama, na različite moguće načine, ali takvi zeleni prostori u suštini ne vrše nikakve biodiverzitetske funkcije. Vrlo rijetko, imaju zapravo bilo kakve druge funkcije vezane za, recimo, regulaciju temperature, za hlad, obodinske vode. Dakle, to je više ukrasna zelena infrastruktura”, upozorava Dragan Kabić.
Godinu 2024. je u Banjaluci, između ostalog, obilježilo i svečano otvaranje nekoliko novih parkova. U jeku preizborne kampanje, tadašnji i trenutni gradonačelnik Draško Stanivuković naglašavao je da je Banjaluka dobila šest novih parkova. Međutim, situacija na terenu je drugačija.
„Otvoren je jedan veliki park i on nema bogat dendro fond, čekaće se da on ostvari svoje zadate parametre. Tih šest najavljenih novih parkova, su u suštini manje intervencije u prostoru na različitim lokacijama sa većom ili manjom uspješnošću samih tih intervencija. Neki su čak i narušili postojeće zelenilo, odnosno poslije intervencije i proglašenja novog parka zelenilo se zapravo smanjilo”, pojašnjava Kabić.
Dodaje da se najveća degradacija gradskog zelenila ne ogleda u samim parkovima, već u degradaciji blokovskog zelenila. Naime, nova stambena naselja se grade sa minimalnim zelenim površinama.
„Uloga zelene infrastrukture nije samo da lijepo izgleda, kako se to često god nas nekako precipira. Uloga zelene infrastrukture jeste mitigacija klimatskih promjena. Takođe, mi pričamo o velikoj količini prašine koju imamo. Imamo i nivo zagađenja bukom veoma visok. Zelena infrastruktura upravo služi tome, da spriječi nivo buke, da spriječi prašinu, da osigura hlad. To je jedna jako bitna stavka o kojoj se ne priča, osim kada temperature dosegnu 40 stepeni. Imamo takođe problem i sa obodinskim vodama. Upravo zelena infrastruktura služi da se voda apsorbuje. Mi, pored toga što imamo nedostatek zelene infrastrukture, imamo i začepljenu mrežu odvoda obodinskih voda”, govori Kabić, dodajući da ovi problemi postaju očigledni prilikom jače kiše, kada su pojedini dijelovi grada poplavljeni.
Muk iz Gradske uprave
Grad Banjaluka uskratio nam je informacije o zelenim površinama, njihovoj površini, ali i broju izdatih dozvola za građenje višespratnica, kažnjavanju za nepoštovanje propisa prilikom izgradnje novih zgrada. Od njih smo tražili i jedan dobar primjer, navođenje lokacije gdje je prilikom gradnje ispoštovana regulativa o zastupljenosti zelenila. Neodgovaranjem na naš Zahtjev za informacije, prekršili su Zakon o slobodi pristupa informacijama.
Da bi jedan grad bio u potpunosti transparentan u vezi zelenih površina koje posjeduje, potrebno je da između ostalog ima i zeleni katastar.
„Koliko znam, nijedan grad ili opština u BiH ne posjeduje zeleni katastar. Sasvim sigurno, da određeni gradovi opštine vode evidenciju svojih zelenih površina, evidenciju stabala i sl. Ali to nije isto što i zeleni katastar. Zeleni katastar je jedan koncept koji zapravo na transparentan način prikazuje stanje gradskog zelenila. Bitan je zbog, prije svega, same transparentnosti koja time zapravo vuče i građansku participaciju. A građanska participacija jeste, u biti, jedini mogući put ka demokratizaciji donošenja odluka u prostoru u kojem svi živimo, a to je jedini način davanja legitimiteta upravljanju prostorom”, objašnjava Dragan Kabić iz Centra za životnu sredinu.
Vodeći se neslužbenim procjenama, on ističe da će Banjaluka, ukoliko se ostvari gradnja koja je planirana kroz postojeće regulacione planove, uskoro imati stambene komplekse za dodatnih 300.000 stanovnika. Istovremeno, ovaj grad ima skoro isti broj stanovnika kao i prije 35 godina.
„Većina građana živi u pogrešnoj percepciji da nešto, kad se nešto gradi, to znači nešto pozitivno, da je to nekakav progres, da su to nekakva nova radna mjesta. Međutim, to nije slučaj. Višak stambenog fonda ne znači ništa pozitivno. A što se tiče kvaliteta života, definitivno će biti sve gori i gori. Mi pričamo upravo i o provjetrenosti prostora, o osunčanosti prostora, o količini saobraćaja koji se generiše u nekim zonama, a druga infrastruktura prosto ne prati te stvari. Moje lično predviđanje je da ćemo ljude istjerati iz samog grada na periferiju, oni će se kretati još više automobilima, zato što javni privoz jedva da imamo. A zapravo ćemo imati vrlo skupe prazne stanove u gradu”, govori Kabić.
Slično stanje i u Sarajevu
U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, situacija je veoma slična. U centru grada, naselju poznatom pod nazivom Crni vrh, šuma smreče već 50 godina važan je dio života mještana. Upravo su je oni svojevremeno zasadili, kako bi spriječili dalju eroziju brda iznad svojih domova. Plod njihovog rada ugrožen je od 2023. godine. Mještanin Midhat Kazaz, po struci diplomirani inženjer šumarstva, pojašnjava da je domaća fima „Deling Invest” planirala da na mjestu šume sagradi četiri zgrade. U odbranu prirode stali su upravo građani.
„Mi smo se organizovali da to spriječimo, išli smo na razgovore u kabinet načelnika, pregovarali sa „Delingom”, ali smo bili čvrsta stava da to ne damo. Tamo se nalazi rezervoar vode”, pojašnjava nam.
Ponosno navodi da je šuma sačuvana čak i tokom rata devedesetih godina, kada ljudi usred oskudice nisu željeli da sijeku stabla. Ipak, ugrožena je tokom mira.
„Zove se Gradski park Crni vrh. Ne pripada samo mjesnoj zajednici nego cijelom gradu. To je bio veliki kompleks, oko deset hektara. Sad je pod šumom oko jedan i po hektar, na jednom dijelu su izgrađene kuće”, pojašnjava Midhat Kazaz da je dio zelenila ipak uništen tokom godina.
Za pomoć su se prvo obratili nevladinim organizacijama, a zatim dobijali podršku od sugrađana i ljudi iz struke. Vijeće opštine Centar Sarajevo odlučilo je da stane na stranu građana i prirode.
„To se rijetko dešava, da se regulacioni plan stavi van snage i da nema gradnje. Da se nismo mi građani aktivirali, ovo bi bilo devastirano, sve bi se uništilo zelenilo, bio bi beton. To bi bila katastrofa”, napominje.
Potrebno deset kvadrata zelenila po stanovniku
Tokom posljednjih deset godina, urbano zelenilo se u Sarajevu smanjilo od deset do 15 odsto, podaci su kojima raspolaže profesor Samir Đug sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu. Upravo je on sa svojim kolegama radio analizu na ovu temu.
„Grad Sarajevo, koji po popisu stanovništa iz 2013. godine ima nekih 270 hiljada stanovnika, nema uopšte dovoljno zelenih površina. Ako pogledate trenutno i na karti, na prostornim planovima, vidjećete da se najveća zelena površina u gradu zove Veliki park. Vrlo onako grandiozno zvuči, ali je površina svega tri hektara. Što znači da to može zadovoljiti vrlo minimalne potrebe stanovnika ovoga grada, posebno kad imamo u vidu da Evropska regulativa kaže da bi trebalo da imamo minimalno deset kvadratnih metara zelenog prostora po glavi stanovnika. Kad bismo ovo preveli, u gradu Sarajevo bi trebalo da imamo oko 300 hektara zelenih površina. Mi smo još uvijek jako daleko od toga”, upozorava profesor Samir Đug.
S njim razgovaramo na zelenoj površini pored Prirodno-matematičkog fakulteta. Oko nas su primjetne nove sadnice drveća i uređeni zasadi cvijeća. Ovaj prostor vrlo lako može postati omiljeno mjesto studenata i osoblja fakulteta, ali umjesto na njegov razvoj, sada moraju da budu usmjereni na njegovo očuvanje. Pojašnjava nam da je planirana izgradnja velikog stambeno-poslovnog objekta odmah pored fakulteta.
„On bi zauzeo i onako malo površina koje su u nekadašnjim prostornim planovima trebalo da budu zelene površine. Nažalost, svjedoci smo toga da imamo vrlo intenzivnu gradnju koja je bila prvenstveno vezana za neke rubne dijelove grada, to je ilegalna individualna gradnja i ti su objekti, nažalost, dosta i legalizirani, tako da je tu izvršena već konverzija tih nekadašnjih zelenih površina. A posebna se aktivnost odvija u urbanim dijelovima grada, u centralnom dijelu grada, gdje se vrši konverzija i prenamjena prostora kako bi se tu mogli graditi veliki objekti”, govori on.
Urbano zelenilo nema samo estetsku funkciju. Pored toga što je ugodno za oči, ono nam pruža servise o kojima najčešće i ne razmišljamo.
„Ublažavanje onoga što mi zovemo urbani toplotni otoci. Kad pogledate zelene površine, one mnogo više apsorbuju sunčevog zračenja, omogućavaju da se ne zagrijava okolina, za razliku od asfaltno-betonskih površina. Uzeli smo podatke iz 2013. i 2023. godine, pokazali su da je za skoro dva stepena došlo do povećanja prosječnih temperatura u toku ljetnih mjeseci. Znači, tu se jasno vidi da upravo zbog povećanja broja objekata, odnosno povećanja površine koja se nalazi pod betonom ili asfaltom, dolazi do prekomjernog zagrijavanja u toku ljetnih mjeseci. Imamo problem u toku ljeta da nemamo dovoljnu količinu vode koja bi se zadržavala na zelenim površinama, na zemljištu, nego jednostavno ona isparava”, ističe profesor Samir Đug.
Šta možemo da uradimo?
Dodaje da na području Sarajeva gotovo više i nema slobodnih površina koje bi mogle da ostanu zelene površine. Ipak, naglašava da postoji više aktivnosti koje možemo da preduzmemo u urbanim sredinama, a koje se već primjenjuju širom svijeta.
„Jedna od njih bi bili tzv. džepni parkovi. Na malim površinama koje su zapuštene, nekadašnja su gradilišta ili iz različitih razloga nisu u nekoj funkciji, može se izvršiti organizacija malih parkovskih, malih zelenih površina koje bi bile u korist lokalne zajednice. Imamo, također, aktivnosti gradnje takozvanih mijaki šuma, prema jednom japanskom botaničaru, koji je upravo sugerisao da se i na malim površinama sadnjom autohtonog drveća, prvenstveno nativnih vrsta vezanih za određenu klimu i podneblje, može povećati biološka raznolikost i doprinijeti očuvanju kvaliteta života i atmosfere. Dosta toga se može učiniti još uvijek”, poručuje on.
Eko aktivista Anes Podić iz udruženja „Eko akcija” podsjeća da je Sarajevo donijelo urbanistički plan 1986. godine, i da je on još uvijek na snazi. Ovaj plan je propisivao da se poveća broj zelenih površina, tako što će se ruševni dijelovi grada ozeleniti. Međutim, trend je potpuno suprotan. Zelene površine se pretvaraju u građavinske placeve.
„Tome naravno nije pomoglo ni to što je 2017. godine, kada je izmijenjen prostorni plan kantona, jednim potezom svo zemljište u gradu proglašeno građevinskim. Iz razloga da se može graditi bilo šta, bilo gdje, na području grada i njegove okoline. Sarajevo je grad koji se razvio u jednoj uskoj dolini. Na najužnjem dijelu, dolina Sarajeva je široka svega dva kilometra. Istorijski tu nikad nije bilo puno zelenih površina, ali jeste bio mali parkova, bilo je gomila bašta. Međutim, sad se to sve užurbano betonira, jer je sve to postao vrlo atraktivan građavinski prostor. I grad gubi zelenilo, grad gubi zaštitu od vreline, grad gubi branu od zagađenja, jer zelenilo je izuzetno efikasno da filtrira zagađeni zrak. I to je bitka zbog koje Sarajevo gubi svoj identitet i gubi priliku da sljedećih nekoliko stotina godina izgleda kao lijep i uređen grad”, govori Anes Podić.
Ne može da se sjeti kada je u gradu posljednji put otvoren veliki park. Ali zato ima više primjera na rubovima grada, koji nisu dostupni svim građanima.
„To je nešto što se nalazi na rubovima grada, što još uvijek nije atraktivno građevinsko zemljište, pa su onda oni iz nekakvog ‘greenwashinga’ to proglasili parkom. Onda kad ih prozivate što nam uništavaju parkove, kažu da imaju parkovi na planinama Trebeviću i Bjelašnici. Sve veća je udaljenost tih takozvanih novih parkova. I pitanje je vremena kad će i oni biti napadnuti gradnjom”, govori on.
Kao glavnog krivca za ovakvu situaciju vidi korupciju u svom dijelovima sistema, od izdavanja različitih dozvola za gradnju, pa do kontrolisanja da li se zaista postupa po dozvolama.
„U toku je izrada novog urbanističkog plana Sarajeva, gdje su oni previdjeli da se u gradu koji je trenutno nabijen, jedni smo na drugima, zatrpavaju nas novi automobili, previđeno je da broj stanovnika u Sarajevu poraste za 40 odsto. I to naravno može biti samo na uštrb ovo jada od postojećih zelenih površina. Izuzetno je bitno da imamo zakon koji bi zabranio bilo kakvo pretvaranje zelenih površina u građevinsko zemljište. Međutim, imamo upravo suprotno. Kada je mijenjan prostorni plan 2017. godine, svo zemljište u gradu je proglašeno građevinskim. Tako da zaštite nema. Suština je da, oni grad posmatraju ne kao mjesto gdje ljudi žive, nego kao plac kojeg treba što bolje prodati”, upozorava Podić.