Nije imala šeme, ni nacrte, niti je ikada marila za komplikovane radove na papiru. Sjećala se osnova heklanja iz djetinjstva, ponovo je uzela iglu i konac i pustila da je vode isključivo njeni prsti. Danas, u Potočarima kod Brčkog, Jela Ilić provodi dane pleteći džempere, heklajući torbe, ruksake, narukvice, te razne ukrase za praznike.
Tekst i fotografije: Aleksandra Đukić
Jela je od djetinjstva gledala sestru kako hekla i tako je postepeno učila. Otišla bi negdje u goste, vidjela interesantan heklani stolnjak i sama bi kod kuće, po sjećanju, počela da pravi takav.
„Prvo što sam počela da radim su bili stolnjaci, pa razni gobleni. Ugledam nešto pa onda počnem da radim. U početku sam za goblene koristila razne šeme kojih nije bilo mnogo, pa sam kasnije po osjećaju radila. Kad su ljudi vidjeli kako radim, ubrzo sam počela da dobijam narudžbe za goblene kojih sam dosta prodala. Cijena je bila dobra, a kćerke su tada bile male pa kad one zaspe, radila sam“, započinje priču Jela.
Jela navodi da je presudni faktor u njenom stvaranju to da joj se nešto svidi, te tada dobija posebnu motivaciju. Prije tri godine počela je da hekla torbe, a navodi da joj je potrebno samo da vidi neku fotografiju na društvenim mrežama i da odmah počne s radom.
„Kad vidim fotografiju negdje na društvenim mrežama, stvorim samoj sebi sliku u glavi kolika će biti širina, visina i tako pravim torbu po toj slici u glavi“, pojašnjava Jela.
Magija počinje onog trenutka kad Jela, vodeći se intuicijom i osjećajem, uzme igle u ruke i počne da hekla. Svaka Jelina torba nastaje spontano, bez skica i brisanja, samo po osjećaju.
„Mnogo puta se desilo da mi se nešto ne svidi i da rasprorim i da sve počnem ispočetka. Jednu torbu sam čak pet puta pokušavala da uradim sve dok mi se nije svidjelo kako izgleda“, kroz smijeh priča Jela.
Pored torbi, oko vaskršnjih praznika najviše narudžbi dobija za pravljenje vaskršnjih zečića.
Nedovoljno cijenjen ručni rad
Dok Jeline torbe i unikatni radovi polako osvajaju srca onih koji cijene autentičnost, sama suština njenog zanata otvara jedno mnogo dublje pitanje, a to je status ručnog rada u našem društvu. U svijetu gdje masovna, industrijska proizvodnja diktira niske cijene i brzu potrošnju, unikatni ručni rad često ostaje potcjenjen.
„Ručni rad kod nas nije toliko cijenjen, naši ljudi odavde ne znaju dovoljno da cijene vrijednost unikata. Po mom mišljenju i iskustvu, mnogo više se u inostranstvu cijene unikati. Kod nas je problem i što nema toliko materijala i ukrasa da se napravi kao što ima u inostanstvu“, smatra Jela.
Kaže, da je najviše stvari prodala u inostranstvu i to po jako dobrim cijenama, koje joj kupci sami odrede upoređujući cijene u, npr. Švajcarskoj, Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama. Mnogi od stalnih mušterija kupuju unikatne poklone kod Jele za svoje najmilije već godinama.
„Svako može otići u prodavnicu i kupiti čokoladu i bombonjeru, ali unikatni pokloni su nešto što ostaje i nešto drugačije. Prva ja, više volim da poklanjam nešto drugačije i što nemaju svi drugi“, kaže Jela.
Jela je počela da pravi i ukrasne korpice za poklone, za koje kaže da se jako dobro prodaju.
Cijena torbi kod Jele kreće se između 40 i 100 KM, a ona zavisi od vrste konca i od veličine same torbe. Kaže, da se mnogo iznenadila kad je u Hrvatskoj vidjela mnogo veće cijene torbi sličnih njenima, ali ipak zadovoljna je i sa zaradom koju sada ima.
Želja da znanje prenese dalje
Ističe da je u njenom slučaju ljubav pokretač svega i da sve što radi, radi sa velikom pažnjom i ljubavlju. Dodaje da joj za jednu torbu treba oko tri dana aktivnog rada. Želja joj je i da svoje znanje prenese na nekoga.
„Ako neko hoće da nauči ovo i ima jaku želju, pomoći ću mu u tome. Treba vremena za sve, ali je prvenstveno potrebna ljubav i velika volja. Sa uživanjem radim ovo. Sjednem na terasu ili ovdje u kući i satima heklam“, priča Jela.
Dodaje da već u njenoj porodici postoji interesovanje za heklanje i da se nada da će tako i ostati.
